Taman što je Venecijanska komisija (ekspertsko tijelo Savjeta Evrope) počela da razmatra crnogorski zakon o referendumu, srpska vlada je prikupila spiskove Crnogorca koji žive u Srbiji a „treba da imaju pravo da glasaju na referendumu“. Taj spisak, sa 264.805 imena, srpski premijer Koštunica odnio je (16.jun 2005) u Brisel i predao evropskim zvaničnicima Solani i Renu. Pošto je odmah bilo jasno o čemu se tu radi, Koštuničin savjetnik za politička pitanja, Miša Đurković, dva dana potom, objelodanio je da niko ne prebrojava Crnogorce. Prema pisanju Blica (18.jun 2005) on je izjavio da je „ovo prvi put da je međunarodnim zvaničnicima konkretno, i dokumentovano prikazano postojanje tolikog broja ljudi kojima crnogorska vlast odriče pravo odlučivanja o sopstvenoj sudbini“.
Da se radi o miješanju zvanične Srbije u referendumski proces, upozorio je tada crnogorski premijer Milo Đukanović: Koštunica je ovim potezom potvrdio ono što je mislio da je prošlost, pokazujući je da Crnu Goru tretira kao Šumadiju. Istovremeno je crnogorski predsjednik Filip Vujanović uputio pismo Borisu Tadiću u kome je izrazio ogorčenje Koštuničinim potezom, uz očekivanja da Tadić neće podržati nacionalne spiskove i neodgovoran i iritirajući Koštuničin potez. Tadić je, međutim, uzvratio da smatra da svi građani Crne Gore treba da imaju pravo da glasaju na referendumu o državnom statusu te republike, naglasivši da se zalaže za očuvanje državne zajednice jer je to najbolji put za ulazak u Evropsku uniju. Tadić se založio da Beograd i Podgorica direktno komuniciraju a ne preko Brisela.
Novinar „Vremena“ Miloš Vasić pozabavio se Koštuničinim spiskom tekstom „Biciklisti, spremite se“(Vreme, 23.jun 2005). Kaže da je pravi problem pitanje: kako je Koštunica došao do spiska od tih 264.805 lica?: „’Legalistički’ ispravna ili ne, jedna tužna analogija nameće se sama po sebi: nekako slično ovom najnovijem potezu našeg premijera Koštunice izgledale su i pripreme za čuveni Miloševićev referendum o ’kulturnoj autonomiji’ Srba u Hrvatskoj. ’Srbi svi i svuda’, kako se onda govorilo. Srbi ili Crnogorci, svejedno; važno je da glasaju tamo gde nemaju prebivalište i tamo gde ne plaćaju poreze, a sve radi ’državnog razloga’ koji se – ovako ili onako – svodi na Veliku Srbiju. Ova priča ima dva ugla. Jedan je principijelan; drugi je besprincipijelan. Naime, jedan stručnjak za ustavno pravo trebalo bi da vodi računa o nekim osnovnim principima moderne parlamentarne demokratije.Na primer, da nema oporezivanja bez predstavljenosti; i obrnuto – da se ne može plaćati porez jednoj državi, a glasati u drugoj. O prebivalištu i da ne govorimo. To što u nekim državama i ’dijaspora’ može da glasa, samo po sebi je moralni i politički skandal.Dopunska sramota je sistematsko mešanje političke kategorije kakva je državljanstvo sa etičkom kategorijom kakva je nacionalna pripadnost, a to se radi svako malo. I tu smo već došli do besprincipijelnosti.
Vasić: Koštuničin spisak - politički skandalDakle, Vojislav Koštunica uprtio je i odnio u Brisel podatak o 264.805 državljanina Crne Gore koji imaju prebivalište u Srbiji, a za koje pretpostavlja da će hteti da glasaju na referendumu o nezavisnosti Crne Gore. Zašto čak u Brisel, a ne na Cetinje, koje bi bilo logično mesto?Mogu se zamisliti dva razloga: Koštunica očekuje da će ti ljudi glasati protiv nezavisnosti; Koštunica zna da se na ideju nezavisnosti Crne Gore u Evropi i među velikim silama ne gleda sa odobravanjem. Zašto bi većina crnogorskih državljana sa prebivalištem u Srbiji glasala protiv nezavisnosti Crne Gore? Možda zato što se na popisu stanovništva 2002.godine od 7,5 miliona stanovnika Srbije svega njih 69.000 izjasnilo kao Crnogorci? Možda. A onda su počele računice i prebrojavanja. Srpska narodna stranka iz Crne Gore izračunala je da – kad se sve to sada sabere i oduzme – ispada da ’državljana Crne Gore srpske nacionalnosti ima oko 380.000, dok Crnogoraca, sa sve onima u Srbiji ima 336.718’, pa je prema tome krava naša. Nekako su izračunali i da od 193.000 državljana Crne Gore koji žive u Srbiji, njih 180.000 su Srbi...
Sa legalističke tačke gledišta, međutim, postavlja se jedno mnogo zanimljivije pitanje: kako je Koštunica došao do spiska od tih 264.805 lica? Da li je to samo brojka – ili pravi spisak sa imenima i ličnim podacima, kako se to ovih dana u štampi tumači?..Spisak je jedno, a statistički podatak,brojka, nešto je drugo. Knjige državljana Crne Gore drži Republika Crna Gora. Evidenciju stanovnika po prebivalištu drži MUP Srbije, ali ta je evidencija službena tajna.Podatke iz popisa stanovništva drži Republički zavod za statistiku, ali ti su podaci po zakonu anonimni...Broj crnogorskih državljana sa prebivalištem na teritoriji Srbije moguće je izračunati na razne načine, ali njihova imena nije moguće dobiti bez kršenja zakona...Zašto je onda Vojislav Koštunica nosio taj podatak u Brisel, umesto da ga je samo dao objaviti kao činjenicu? Ima tu još jedno pitanje: ko će i kako praviti biračke spiskove crnogorskih državljana koji imaju prebivalište u Srbiji za glasanje na referendumu o nezavisnosti Crne Gore? Crnogorske vlasti, kako njihovo zakonodavstvo nalaže, ako budu htjele, a čini se da neće. Šta ako Crna Gora odbije mogućnost da njeni državljani bez prebivališta u Republici glasaju na referendumu? Hoće li nam se ponoviti krajiški referendum? Ako se ponovi, neko će morati da napravi birački spisak. Kako, ako Crna Gora neće, a sva je prilika da neće? Hoće li MUP Srbije? Ili, još bolje – zašto uopšte praviti birački spisak? Najlakše će biti da glasa ko hoće, pa ćemo imati kontrareferendum u Srbiji, a na temu nezavisnosti Crne Gore“.(Članak citiran iz knjige „Bratska hajka, Crna Gora – jedna osporavana državnost“)
Premijer Đukanović ocijenio je da Koštunica koordinira pokušaje opstrukcije crnogorskog referenduma, izražavajući uvjerenje da EU neće odstupiti od dotadašnjih standarda koji se tiču izbornog prava: „Ako je Koštunica posebno zainteresovan da ljudima sa crnogorskim nacionalnim predznakom u Srbiji obezbijedi pravo na izjašnjavanje o ovom pitanju, ima jednostavan izbor, da organizuje referendum u Srbiji. To bi bilo moralnije i jednostavnije od onoga što bi srpski premijer želio da iskreira inicijativama kao što je nošenje spiskova crnogorskih državljana koji žive u Srbiji po evropskim metropolama“. A Solana je, istovremeno, imenovao slovačkog diplomatu Miroslava Lajčaka za posrednika u pregovorima i glavnog predstavnika EU u procesu praćenja i oblikovanja referendumske kampanje.
KOŠTUNIČINA LISTA
Žuta traka za Crnogorce
Ne samo što koristi spiskove koje je Milošević pravio za falsifikovanje izbora,Koštunica je otišao korak dalje: spreman je da preseli glasački kontigent iz Srbije u Crnu Goru.
.Kamere su prikazale kako je srpski premijer teatralno na dugački, uglačani sto položio krunski
dokaz - srebnasti kompakt disk.
"Tu je 263 hiljade lica, skoro pola Crne Gore i to je važan podatak za budući crnogorski referendum ako do njega ikada dođe", konstatovao je Koštunica uručujući evropskim zvaničnicima Havijeru Solani i Oli Renu disk sa popisom crnogorskih državljana koji žive u Srbiji.
Reakcije su uslijedile istog dana. Đukanović je, u ime crnogorske vlasti, rekao da je Vojislav Koštunica napravio "najteži faul prema Crnoj Gori". Za crnogorsku opoziciju - srpski premijer je, kako kaže, Predrag Bulatović "povukao logičan, demokratski potez". Najznačajniju podršku Koštunica je dobio od doskorašnjih protivnika: Boris Tadić i Tomislav Nikolić ocijenili su postupak srpskog premijera "opravdanim i legitimnim".
Sam Koštunica je mudro ćutao. On je svoje rekao: srpska vlast će se - sve pod firmom dobrih usluga starijeg brata - do kraja uključiti u kampanju protiv organizacije crnogoskog referenduma. Objavljivanje broja crnogorskih državljana koji žive u Srbiji tek je početak priče.
Podrška srpskih radikala i srpskih demokrata drugi je bitan detalj mozaika: što se Crne Gore tiče, nema velikih razlika između legaliste Vojislava Koštunice, demokrate Borisa Tadića i radikala Tomislava Nikolića.
Spisak gradova i spisak ljudi: Ada - 72, Aleksandrovac - 210, Aleksinac - 563,
Alibunar - 236... Stosedamdeset i šest mjesta u Srbiji, dvjesta šezdeset i četiri hiljade ljudi... Ko zna koliko je službenika srpskih službi danima, sedmicama i mjesecima popisivalo i prebiralo po ličnim dokumentima, biografijama crnogorskih državljana koji žive u Srbiji? Ko zna koliko je ličnih sudbina pretresano, zagledano i - zapisano u kompjutesku arhivu?
I sve to - uzalud: 263 hiljade crnogorskih državljana koji žive u Srbiji neće moći da glasaju na crnogorskom referendumu. Nije u pitanju kapric Podgorice. Prosto: međunarodni standardi i međunarodno pravo ne dozvoljavaju mogućnost dvostrukog glasa. O tome su svoje već rekli i kancelarija za ljudska prava OEBS-a a i Grupa za međunarodno pravo.
U tome je poenta priče o Koštuničinom spisku: nije ovdje riječ samo o pravu glasa na referendumu, otvara se pitanje odnosa u trouglu Beograd-Brisel-Podgorica.
Valja, prije svega, rastumačiti ulogu Brisela: da li su evropski zvaničnici tajno ohrabrivali srpskog premijera da krene sa pričom o pravu glasa crnogorskih državljana nastanjenih u Srbiji?
Nakon oštrih reakcija Podgorice Kristina Nađi, portparol visokog evropskog funkcionera Oli Rena, šturo je konstatovala da su oni “samo primili dokument na znanje”. Kristina Galjak, portparol Havijera Solane, bila je nešto određenija: "Nas ne zanima biračko pravo".
Mnogo toga ostalo je - tipično evropski- u magli. Susreti sa predsjednicima Vlada precizno se dogovaraju danima i sedmicama uparijed i razrađuju teme razgovora.Evropska unija je u nekoliko navrata isticala da je glavni politički prioritet - rješavanje Kosova. Zašto su onda visoki
Evropski funkcioneri prihvatili razgovor sa srpskim premijerom samo sa jednom tačkom dnevnog reda - pitanje prava glasa crnogorskih državljana na crnogorskom referendumu? Još nešto: međunarodni izvori Monitora ističu da disketa sa brojem crnogorskih državljana odavno kruži po evropskim diplomatskim adresama. Niko se od uglednih Evropljana nije pobunio što je dobio spisak crnogorskih državljana. Zaboravnost?
Ako je ponašanje Brisela ostalo pod velom tajne, srpska vlast je ogolila samu sebe. Ispada da je diktator Milošević imao više sluha za interese Crne Gore nego demokrata Koštunica. Srpski vožd jeste Crnu Goru koristio kao paravan za svoje osvajačke ciljeve i jeste crnogorsku državu tretirao kao izborni region. Ali, čak ni njemu nije na pamet pala ideja da - poput Koštunice - predlaže preseljenje glasačkog kontigenta iz Srbije u Crnu Goru.
"Najbolje bi bilo da nam brojeve sa spiska utisnu na ruku", ironično je komentarisao dr Milenko Perović, šef katedre za filozofiju na univerzitetu u Novom Sadu.
Koštuničina ideja o izbornom preseljenju građana najsličnija je morbidnoj ideji Radovana Karađića o humanom preseljenju naroda. Istini za volju, za razliku od Karađića koji je ubijao narode, srpski premijer hoće “samo” da – zloupotrijebi dio naroda. Logika je prosta: ljudi sa spiska – zastrašeni moćima “velikog brata” – biće primorani jednokratno da glasaju protiv crnogorskog referenduma.
"Uporeba građana države Srbije, kao i način pravljenja spiska Vlade Srbije, ukazuje na monstruoznost akcije", ističe za Monitor Slobodan Franović predsjednik Crnogorskog helsinškog komiteta za ljudska prava. Franović napominje da se crnogorskim državljanima već prijetilo da će - ukoliko Crna Gora obnovi svoju nezavisnost - ostati bez svojih stanova, kuća, zapošljenja...
Ređa se to: prvo upozorenja, potom i prijetnje o protjerivanju, poput one Đuretićeve prilikom osnivanja Tadićevog pokreta za zajedničku državu. Nije tek slučajnost što Koštunicu danas podržavaju ista srpska crkva i isti srpski akademici koji su stvorili Mladića, Arkana, Šešelja i druge srpske vitezove: u nedogled se vrti ista matrica po kojoj je Crna Gora samo teritorija koju treba pokoriti. Istovremeno, to je krunski dokaz da ideja velike Srbije nije poražena sve dok postoji zajednička država Srbije i Crne Gore. Koštunica, Bećković, Ćosić, Tadić i drugi kreatori srpske nacionalne politike dobro to znaju - zato i vanredni napori na pravljenju spiskova crnogorskih državljana.
To je mučna srpsko-crnogorska svakodnevica. Ko je mogao da vjeruje da će se, nakon Miloševićevog krvavog eksperimenta, iko usuditi da se opako igra sa narodima, ljudima, glasačima? Kako to da se u Srbiji - nakon iskustva Srebrenice, Sarajeva, Vukovara,
Trnova ili Batajnice - nije pojavio neki novi Šindler sa listom nade i iskupljenja, već Koštunica sa novim, zastrašujućim spiskom?
Taj Koštuničin spisak je nedvosmislena poruka Crnoj Gori: niko nije tako jasno predočio prednosti srpsko-crnogorskog razlaza.
(Draško Đuranović, Monitor,24.jun 2005)
Crnogorski građani koji žive u Srbiji nemaju pravo glasa: Venecijanska komisija„ZAKON O REFERENDUMU: Venecijanska komisija je 16. decembra 2005. usvojila Izveštaj kojim ocjenjuje da je crnogorski Zakon o referendumu usklađen sa evropskim standardima. Osnovne preporuke Komisije: da se zadrži cenzus izlaznosti od 50 odsto biračkog tijela, da crnogorski građani koji žive u Srbiji ne mogu da glasaju na referendumu i poziv vlastima i opoziciji da se dogovore o potrebnoj većini za odluku o državnom statusu.
Ove preporuke, posebno ona po kojoj crnogorski građani koji žive u Srbiji nemaju pravo glasa na crnogorskom referendumu, ojačane su i zahtevom da "Srbija neće posegnuti za obespravljivanjem crnogorskih građana u pravu glasa, odnosno oduzimanjem prava glasa onima koji se deklarišu kao crnogorski građani ili tvrde da su crnogorski državljani". Ove preporuke su značajne, jer su postojali jaki pritisci na neke članove Venecijanske komisije uoči decembarskog zasjedanja. Na to je upozorio Džejms Lajon, šef kancelarije Međunarodne krizne grupe u Beogradu. Rekao je da "ima saznanja, na osnovu razgovora sa raznim članovima Venecijanske komisije, da su neki od njih bili izloženi velikim političkim pritiscima od strane EU".
Nikolas Vajt, predstavnik Međunarodne krizne grupe, je još ranije ocjenio da je crnogorski Zakon o referendumu, koji se našao na udaru crnogorske opozicije ali i Havijera Solane, zadovoljavajući. Upitan o kritikama EU na račun tog zakonskog akta, Vajt je upozorio da "Solana ima veoma jake stavove oko ovog pitanja i da generalno ima zaštitnički odnos prema državnoj zajednici u čijem je stvaranju učestvovao". (Politika, 16.april 2005)
Pritisci iz Srbije da se promijeni crnogorski Zakon o referendumu pojačavaju se približavanjem referenduma. Osim toga, iz Beograda se postavlja pitanje većine koja treba da odluči o nezavisnosti. Boris Tadić, predsednik Srbije, izjavio je da odluka o nezavisnosti Crne Gore "ne može da bude ubedljiva ukoliko za nju ne bude ubedljiva većina" i upozirio je da "veoma mali broj građana može na referendumu doneti odluku kojom bi bila razgrađena međunarodno priznata država."(Blic,23.12.2005)
.KOŠTUNIČIN SPISAK: Najžešći zagovornik državne zajednice je premijer Vojislav Koštunicva. O tome govori i njegov spisak od od 263.000 crnogorskih državljana, koji je odneo Havijeru Solani i Oliju Renu, kao krunski dokaz da samostalnost Crne Gore nije izvodljiva. Prilikom uručivanja spiska rekao je "to važan podatak za budući crnogorski referendum ako do njega ikada dođe".
Uz imena ljudi, spisak sadrži i nazive gradova i broj crnogorskih državljana koji u njima žive (Ada – 72; Aleksinac – 563; Aleksandrovac – 210; Alibunar – 236 ...) ukupno 176 gradova u Srbiji. Spisak sadrži i imena 30.000 građana Kosova. Kako je zvanično objašnjeno, spisak je dobijen na osnovu poslednjeg popisa stanovništva (popis nije rađen na Kosovu od 1981. godine). U suštini radi se o Miloševićevom biračkom spisku sačinjenom za njegove izbore.
Očito je da se radi o pokušaju Vlade Srbije da se, "preseljenjem" glasačkog kontigenta iz Srbije u Crnu Goru, spriječi crnogorsku nezavisnost. Naime, ukupno biračko tijelo u Crnoj Gori broji 450.000 birača i jasno je da bi se sa dodatnih 263.000 birača ishod referenduma doveo u pitanje. Premijerov je postupak nelegitiman i sa ustavnog stanovišta, jer Ustav Srbije garantuje tajnost ličnih podataka. To isto je precizirano i republičkim Zakonom o ličnim podacima – oni se daju samo uz pristanak lica kojih se tiču. Predsjednik Srbije Boris Tadić i predsjednik Srpske radikalne stranke Tomislav Nikolić ocijenili su postupak premijera "opravdanim i legitimnim".
Podgorički dnevnik Vijesti je stav predsjednika Srbije Borisa Tadića oštro kritikovao i konstatovao da je "Boris Tadić, koji je zajedno sa ocem (akademik Ljubomir Tadić, predsjednik beogradskog ogranka Pokreta za zajeničku državu, op. a.) inicijator prebrojavanja, i sam mogao biti na tom spisku". List zaključuje da crnogorski predsjednik Filip Vujanović, koji je Tadiću uputio protestno pismo, sada "razume da nema kome u Srbiji da se žali zbog ovakvih postupaka". Crnogorski predsjednik Filip Vujanović je upozorio da Vojislav Koštunica "vodi kampanju prema Crnoj Gori" i da se u tom smislu vodi "intenzivna aktivnost unutar Vlade Srbije." (BK TV,14.jul 2005)
Slobodan Samardžić, savjetnik srpskog premijera, smatra da crnogorski državljani u Srbiji imaju pravo glasa, te da "vlast u Crnoj Gori diskriminiše svoje državljane i uz pomoć manipulacija razdvaja srpski i crnogorski narod". Isto mišljenje izneo je i ministar državne i lokalne samouprave u Vladi Srbije Zoran Lončar. (Večernje novosti,20.jun 2005) Pod naslovom "Žute trake za Crnogorce" list Večernje novosti objavljuje komentar u kome uz ostalo piše: Ako državljani Crne Gore u Srbiji ne mogu glasati ni na istorijskom referendumu, koji bi opozvao i 1918. i 1945, po čemu su onda uopšte državljani Crne Gore. Ne svode li Đukanović i Vujanović, uz pomoć Marovića, njihovo državljanstvo na bezvrijednu zavičajnu kapelicu i ne namenjuju li im svojevrsne žute trake za koje njihove pristalice sumnjiče Koštunicu. (Večernje novosti,21.jun 2005) Poruke drugih medija u sličnim komentarima povodom iste teme bili su: "Ono što Koštunica poručuje Briselu jeste da ako Milo Đukanović istera svoje, u Srbiji ostaje četvrt miliona onih koji nigde nemaju pravo glasa".(NIN,23.jun 2005)
Kampanja je obuhvatila i crnogorske građane u Srbji. Naime, ovaj deo populacije bio je izložen brojnim prijetnjama u pogledu njihovog statusa, ukoliko se Crna Gora osamostali. Tako je Ministarstvo za državnu upravu i lokalnu samoupravu 2. decembra 2005. objavilo na svom sajtu preporuku da se crnogorskim državljanima u Srbiji izbriše pravo glasa, jer "u slučaju referenduma o nezavisnosti Crne Gore kriterijum državljanstva mora da nadmaši kriterijum prebivališta." Blagota Mitrić, sudija Suda državne zajednice, je reagovao na ove prijetnje izjavom da s crnogorskim državljanima, građanima Srbije, nijedno ministarstvo ne može uskratiti prava koja ona uživaju godinama. Mitrić kaže da je to "klasični oblik diskriminacije, i kad bi neko pokrenuo proces pred Sudom SCG taj stav Ministarstva bi pao". (Monitor, 9.decembar 2005)
Srđan Darmanović, član Venecijanske komisije i profesor Pravnog fakulteta u Podgorici, kaže da je pitanje biračkog prava crnogorskih državljana razjašnjeno: "Oni ostvaruju svoja biračka prava u Srbiji već deceniju i po, od prvih parlamentarnih izbora, glasali su i na svim referendumima u Srbiji. Potpuno je jasno da oni neće moći da glasaju u Crnoj Gori." On dalje ističe "da je siguran da ne postoji ta vrsta međunarodnog pritiska koja će Vladu Crne Gore i parlamentarnu većinu naterati da promeni birački spisak, jer je birački spisak utvrđen i fiksiran u saradnji sa drugim tijelima."(Intervju Helsinškog odbora,14.decembar 2005).
Veliki zalogaj Havijera SolanePRISTUP HAVIJERA SOLANE: Havijer Solana, kreator Beogradskog sporazuma, uporno je pokušavao da SCG promoviše u funkcionalnu državu. U tom smislu je nekritički i bez ikakve rezerve podržavao zvanični Beograd u tim nastojanjima. Crnogorska realnost je demantovala obje strane. I pored toga što i Ustavna povelja SCG i Ustav Crne Gore jasno kažu da crnogorski državljani koji žive van teritorije Crne Gore ne mogu glasati na crnogorskom referendumu, Brisel je slao paradoksalne poruke. Prva reakcija EU na Koštuničin spisak bila je da se neće miješati u unutrašnje pitanje ko na eventualnom referendumu u Crnoj Gori može da glasa. Solana je čak prijetio i "političkom odlukom". Njegov kabinet je poručio da "pravna služba EU proučava pitanje prava crnogorskih državljana u Srbiji da glasaju na mogućem referendumu u Crnoj Gori o čemu će EU morati usvojiti političku odluku". Međutim, EU je postepeno prestala da spominje političku odluku.
Jedan od scenarija EU za rješavanja crnogorskog statusa bio je stvaranje konfederacije Kosova, Crne Gore i Srbije, uz obećanje o brzom ulasku u EU. Međutim, poslije propalog referenduma za ustav Evropske unije u Francuskoj i Holandiji, naglo je prestala priča o brzom ulasku novih članica u EU. Drugi scenario je bio davanje "kompenzacije" Srbiji zbog gubitka Kosova: ostanak Crne Gore u državnoj zajednici (to je svojevremeno bio i prijedlog lorda Dejvida Ovena devedesetih godina). Navodno, polovinom prošle godine u diplomatskim krugovima se tvrdilo da se sa "Srbijom već uveliko vodi tajna trgovina oko Kosova u kojoj je Crna Gora jedan od uloga."(Monitor,1.jul 2005)
Do promene stava EU došlo je, između ostalog i zato što je, kako se tvrdi "Solaninu struju u EU nadvladala struja Krisa Patena koja se zalaže za nezavisnost Crne Gore." (Evropa, 10.februar 2005) Prema nekim informacijama, suština Solaninog plana za očuvanje SCG je u tome da Srbija što prije izruči Mladića Haškom tribunalu u kom slučaju bi "EU stopirala evropsku integraciju Crne Gore ako se ona otcijepi."(Blic,21.jul 2005)
EU je insistirala da Crna Gora odloži referendum za šest meseci pošto u oktobru 2006. godine SCG treba da potpiše ugovor sa EU o pridruživanju. Brisel je takođe sugerisao da "proces stabilizacije i pridruživanja SCG EU treba da bude prioritet u odnosu na mogući referendum u Crnoj Gori". Premijer Milo Đukanović je odbacio te sugestije sa obrazloženjem da "proces pristupanja EU ne treba povezivati sa drugim aktuelnim političkim pitanjima, kao što je rješavanje državnog statusa Crne Gore." Zvanični stav Crne Gore je da referendum ne bi omeo potpisivanje ugovora, jer, po njima, EU može proces duplog koloseka (twin track) da preobrati u proces paralelnog kolosjeka (parallel track), te da Crna Gora kao samostalna država može potpisati pomenuti ugovor bez odugovlačenja.
Havijer Solana je i pokušao da uvjeri Crnu Goru da su "njena očekivanja da će se ona kao samostalna država brže naći u EU, pogrešna računica", zatim je insistirao na izmijeni Zakona o referendumu "unošenjem odredbe o kvalifikovanoj većini na eventualnom referendumu o državnom statusu".(Betin izvještaj prenijela Politika,10.april 2005) Svi pokušaju Solane da ospori referendum na bilo koji način, nijesu uspjeli, jer je uvijek nailazio na tvrdi stav da "Crna Gora neće prihvatiti bilo čiji pokušaj arbitriranja i nametanja uslova za organizovanje referenduma samo da ne bi bilo crnogorske nezavisnosti".
Uoči zasjedanja Venecijanske komisije, visoki predstavnik EU je uputio pismo crnogorskoj opoziciji u kojem im saopštava da EU "neće prihvatiti bilo kakav jednostran postupak kojim bi izostala saradnja crnogorske vlasti i opozicije sa EU i drugim odgovornim međunarodnim tijelima kad je riječ o uspostavljanju međunarodnih standarda za referendum". Međutim, u pismu se navodi i to da "treba sačekati dok Venecijanska komisija ne objavi ocjenu da li je crnogorski Zakon o referendumu saglasan sa međunarodnim standardima."(Blic,1.decembar 2005).
(Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Izvještaj za 2005.godinu)
ŠTO SRPSKI PREDSJEDNIK SAVJETUJE CRNOJ GORI
U IME OCA (I SINA)
Stručnjak za političke vještine, Boris Tadić, apeluje da se smire strasti i da do jednog stanemo iza Memorandumskog čeda – presvijetle velike Srbije – kao vrlo racionalnog rješenja.
.Predsjednik Srbije Boris Tadić volio bi da se što prije okrenemo normalnom životu. Sada imamo i uslova za to.
U Srbiji je sve potaman, na Kosovu samo što nije, a Crna Gora zahtjevom za obnovu države – opet iskače iz kola sreće. Ovdje se odlučuje, eto, još strastima, pa referendum postaje pitanje života i smrti, što remeti inače skladne tokove u idealnoj državnoj zajednici zvanoj SCG, a mnogi crnogorski mediji vode žestoku, antisrpsku, kampanju. Oni iz Srbije šire – ekumenizam.
Tako to nekako doživljava srpski predsjedenik Boris Tadić. On vidi bolje od drugih da – bez obzira na ishod referenduma – situacija u Crnoj gori postaje opasna.Pa, najbolje bi bilo, hladne glave zaustaviti taj tok stvari: da emocije više ne odlučuju o svemu. A to je, na primjeru Srbije, već odavno obavljeno, još na početku rušenja SFRJ. Sve je urađeno hladno, racionalno. Prvo, racionalnim Memorandumom SANU, potom hladnokrvnim čišćenjem terena.
Za divno čudo, Tadićevo obraćanje, „Večernje novosti“, donose pod naslovom: „Naše nećemo dati“. Pod sloganom kojim je, ranih devedesetih, poveden rat za velikodržavni projekat: „Svi Srbi u jednoj državi“.A podgorički „Dan“ Tadićeve riječi „antisrpska atmosfera“ u naslovu, racionalnosti valjda, prevodi u – „antisrpsku histeriju“!
Tačno onako kako su radili Miloševićevi „režimski“ mediji. Na početku jugo-krize smišljeno su retoriku podigli na maksimum: ono što se u začetku događalo na Kosovu odmah je kršteno: genocid. Hrvatski lideri nazvani su – ustaše, bosanski – balije i mudžahedini.
Ali, kad se desio stvarni genocid u Srebrenici, velikosrpske ratne trube svirale su moravac.
A bio je demokrata Tadić krenuo hrišćanski. „Ne bih nosio spiskove crnogorskih državljana u Brisel“, reagovao je brže nego što se očekivalo na rasistički gest premijera Koštunice.Tadić je tada kazao nešto što je brzo sam pogazio – „Crna Gora mora sama da odluči u kom će pravcu da ide i srpski političari ne bi smjeli da se mešaju u tu odluku“.
Boris Tadić se, ipak, umešao. Onako mekano, kako on zna, pozivajući da se situacija primiri a pri tom tvrdeći da – kakav god bio rezultat referenduma, proizvešće loše posljedice i po Crnu Goru i po region. Kad sabereš – najbolje bi bilo bez referenduma, pa da ostane Slobina SRJ, prefarbana u SCG.
To Boris ponavlja političku matricu svoga oca, akademika SANU i velikog Ćosićevog intimusa, Ljube Tadića.Po toj nauci Crna Gora nije sposobna da se stara o sebi.Vidi se da je imao kad da sluša Matiju Bećkovića koji po posijelima gusla kako Crna Gora ima dvije akademije, dva aviona i dvije strane svijeta, pa će on uz pomoć Amfilohija da je vrati u normalu – na svetosavski put. Svi da budemo jedno: Srbi.
Boris Tadić zna što radi: uz ljepotu niko mu ne poriče politički refleks. Da nije tako ne bi dogurao do prve adrese Srbije. On dobro zna da crnogorska ideja – sama po sebi –kreše krila velikoj Srbiji. Bez Crne Gore, nema velike Srbije. A u velikoj Srbiji – nema Crne Gore: ni nacije, ni jezika, ni crkve. Nema ni njenog vjekovnog zajedništva međuvjerskog i međukonfesionalnog. Otuda je sva vještina – crnogorsko odvajanje prikazati kao antisrpstvo a da zvuči demokratski.
Tadić, takođe, zna da u Crnoj Gori ne postoji ni jedna institucija, partija ili organizacija koja se protivi dobrim odnosima sa Srbijom, pod uslovom da su ti odnosi ravnopravni. U čemu je onda crnogorsko antisrpstvo koje Tadića muči i razijeda? Nije valjda u tome – kad ne mrziš druge, kad poštuješ razlike, kad Srbe, Hrvate, Albance i Bošnjake ne vrijeđaš, kad osuđuješ genocid u Srebrenici, paljenje i pljačku Konavala, kad podržavaš Hag, imenuješ svoj jezik, kad si sa svim susjedima i svijetom u dobrim odnosima?
Tadić je talac političkog konteksta iz koga potiče. Realno: antisrpska politika najviše se proizvodi u Beogradu, zavisno od velikosrpskih apetita. Dok god postoji i minimalna šansa da se realizuje koncept velike Srbije, uvijek je to velika opasnost ne samo za Srbiju, već i za čitav region. Ko zna možda će jednom shvatiti on to. Ali, dotad nije učtivo podučavati Crnu Goru da odustane od sebe: u nekoliko je navrata brala otrovne plodove iz velikosrpske bašte. Koliko juče bila je uvučena u rat za sestrinske interese, što je kod kuće proizvelo haos i kriminal, a susjedima – smrt i pljačku. Nama sramotu.
Kad već predsjednik Tadić toliko brine za sudbinu Crne Gore u kojoj je rođen njegov otac, kad je sve postalo pitanje života i smrti, što ne otvori vrata za direktne razgovore sa Đukanovićem o savezu nezavisnih država, da sve uđe u mirne vode, poput češko-slovačkog modela razdvajanja-spajanja.
Gle paradoksa: srpske stranke – žestoko posvađane unutar Srbije – konsenzus mogu naći i pijane kad se pomene Crna Gora i crnogorski referendum. Tadićeva izjava je samo još jedan dokaz da, što se Crne Gore tiče, današnja parlamentarna većina u Srbiji slijedi politiku Slobodana Miloševića. Samo, za razliku od njih, Milošević nije negirao crnogorsku naciju. I bar se nije pozivao na međunarodne standarde.
(Branko Vojičić, Monitor,16.septembar 2005)
