Stamen i, iako od metala, nikako hladan – baš kao nekada, on uživa i svira... Djelo ruku tridesetpetogodišnjeg Borisa Deheljana, obožavaoca iz Beograda. Izložba "Snaga duše", koja nosi ime po Hendriksovoj pjesmi "Power of soul", biće otvorena danas od 19 sati, u galeriji "Štab" u Beogradu, uz zvuke muzike ovog neprevaziđenog virtuoza na gitari.
"Beogradski" Hendriks, u prirodnoj veličini, težak je oko 200 kilograma. Završen je nakon šest mjeseci rada, često i po 10 sati dnevno, priča autor.
Grudi, šake i lice urađeni su topljenjem žice, ostatak tijela je mrežasta struktura nastala spajanjem šrafova. U ovu skulpturu "stali" su i limovi, flahovi, L profili, kockaste šipke, armatura od 6mm matice, žice i drugi metalni djelovi.
Nikakav kalup nije korišćen, a utrošeno je 4.000 šrafova i 40 kg žice za zavarivanje, priča Deheljan.
Počeo je od cipela, a najviše vremena mu je trebalo za kosu, šake i lik. "Samo u frizuri se nalazi 80 metara armature od 6 mm", objašnjava autor.
Efekat pojačava svijetlo, koje je instalirano unutar skulpture. "Ta svjetlost koja izlazi iz njega, pokazuje snagu duše", kaže.
Za njega, kao i za mnoge, Hendriks je više od gitariste, kompozitora, pisca... "On je simbol pravih vrijednosti, u vremenu kada je svaki vid umjetnosti, naročito književnosti i muzike, razapet na krst besmisla i zabave", dodaje.
Deheljan je u svom hobiju spojio ljubav prema rokenrolu i umjetnosti uopšte, ljubav prema gitari, ali i prema radionici, gdje provodi veći dio svog dana baveći se motorima. Njegov talenat odveo ga je i na film. Bio je dio tima koji je radio scenografiju za srpski horor "Mamula", za "Četiri ruže" ali i za pojedine predstave.
Stapanjem gvožđa i šrafova u oblike, kombinujući ih uz svijetlo, počeo je da se bavi prije tek nekoliko godina. Prvo što je uradio bila je jedna neobična lampa koju je napravio za sebe, i od tada je, kaže, sve krenulo. Motivi koje je koristio bili su dijelovi tijela – šaka, ruka, glava, lice – a Hendriks je prva cjelovita figura. Priča da mu je rokenrol inspiracija, a da bi naredni izazovi mogli da budu Sleš i Džimi Pejdž.
Boris Deheljan kaže da do prije nekoliko godina nije ni znao da sve to može, a danas je pred njim treća izložba.
Mnogo truda, mnogo sati provedenih pod maskom za varenje, mnogo puta opečeni i posječeni prsti, ali na kraju – ostvaren jedan veliki san. I to baš onako kao što je i otpjevao Hendriks - "with the power of soul anything is possible".
Tekst i foto: rs.n1info.com
