Među rijetkim slavodobitnicima u rusko-japanskom ratu pominje se ime Aleksandra-Leksa Saičića, rođenog u Vinickoj, kraj Berana, 5. avgusta 1873. godine na ognjištu dostojnoga potomka Vuka Brajotića - čuvenog komandanta Vasa Saičića.
Ovaj budući vitez i legenda rusko-japanskog rata, osnovnu školu i gimnaziju učio je na Cetinju, kao pitomac knjaza Nikole. Gimnaziju je nastavio u Dubrovniku, odakle je prešao u Beograd, gdje je stupio u „Pješadijsku podoficirsku školu”, da, „kao sin junaka i junačke porodice, bude što prije vojnik i junak pod oružjem”.
Po završetku podoficirske škole, Lekso se vratio u domovinu, gdje je postavljen za ađutanta vasojevićke brigade, u kojoj službi je ostao tri godine.
U želji da se, kao vojnik, dalje usavršava, odlazi u Carigrad, gdje stupa u redove turske vojske, kao poručnik carske garde, u kojoj službi je ostao tri godine.
Povodom Leksovog napuštanja carske garde i odlaska iz Carigrada, u „Glasu Crnogorca” od 16. aprila 1911. godine, piše:
„Prateći razvoj ondašnjih političkih prilika na Dalekom istoku, mladi Aleksandar, kao bujan i razborit vojnik naslućivao je: da bi tamo lako mogao i rat buknuti, te zato ostavi službu u Turskoj i prijeđe u Mandzuriju, kamo je stupio u ruskoj vojsci sa činom poručnika, u kojoj je službi na skoro zastao i onaj krvavi i čuveni rat svjetske istorije - rat između Rusije i Japana. U tome kolosalnome ratu, za pune tri godine, naš hrabri Aleksandar, ponosno je letio u prve redove neustrašivih boraca, smjelo prosipajući svoju i neprijateljsku krv, ne zaklanjajući svoja čelična prsa i junačko čelo pred masom od pola miliona bajoneta, pred gradom kuršuma i granata. On se je uvijek nagonio onamo, gdje muška prsa goli bajoneti probadaju, gdje bojni hitci viteška čela lome, gdje ljudska krv potocima vri.
Tako je naš viteški kapetan Saičić znao na dostojnoj visini čuvati sjaj i ugled crnogorskog oružja na strani.
U tim krvavim i dugim borbama, Aleksandar je bio tri puta ranjen: prvi put pod Jun-džu-anom, dobio je ranu po glavi od neprijateljske sablje, drugi put pod Pej-an-čanjom u Koreji, ranjen je neprijateljskim kuršumom u desnu stranu, i treći put pod Labatajem, blizu znamenitoga grada Mugdena u Mandžuriji. Ali ga ni jedna od tih rana, od kojih neke bijahu i teške, ne odvoji od bojnoga polja - kapetan Saičić ne podleže ranama i ne traži bolnicu, već se i dalje borio i krvario onako, "kako to čini pravi junak i junaković - kako to dolikuje Crnogorcu”.
O Leksu Saičiću su kolale fantastične priče, a njegova izuzetna hrabrost uvela ga je u legendu. On je „još u ranoj mladosti pokazivao izvanredne osobine: okretnost, lakoću, brzinu, vještinu pokreta, hitrinu i sve to krunisao neograničenom hrabrošću”, kako o njemu piše Radoje Zečević, koji nastavlja: „Vitez onoga vremena. Završio je vojnu školu u Rusiji i unaprijeđen u čin oficira. Kad bi dolazio u Vinicku nosio je sablju.
Jednom u šali reče mu brat od strica Milo, bivši komandant Donjovasojevićke brigade:
„Ja bih tebe izmlatio štapom kod te tvoje sablje”.
Lekso mu odgovori:
„Evo tebi moja sablja, a daj ti meni tvoj štap, ako me ubiješ neka ti je prosta moja bratska krv”.
I tako pred nekoliko okupljenih Vinićana počeše mačevanje. Lekso podmetnuo štap ispod sablje i izbacio sablju iz ruke Milove.
Onda mu je Lekso rekao:
„Drži ti štap, a ja ću sablju, odsjeći ću ti dugme pod grlom, a ti nećeš osjetiti”.
Opet su vježbali i Milo nije osjetio kad mu je odsjekao dugme pod grlom, već samo kad mu se košulja raskopčala.
Drugi put su momci trčeći skakali u Turiji, na mjestu zvanom Lastavica. Lekso je skočio nekoliko metara više od svojih drugova. Postavljena su dva kamena kao granica, odakle je dokle skočio. Niko nije ni pokušao da doskoči. Ta su dva kamena stajala godinama i niko ih nije htio ukloniti. Ljudi su dolazili i gledali, mnogi od njih nijesu mogli da povjeruju, da čovjek može toliki prostor da preskoči”.
Zadivio dvije carevine: Lekso je svojim junaštvom zadivio dvije carevine u rusko-japanskom ratu, o čemu Zečević piše: „1905. godine je došlo do rata između Rusije i Japana. Lekso je bio u ruskoj vojsci. Kad su se vojske našle u blizini, japanski komandant vojske zatražio je od ruskog komandanta da mu pošalje zatočnika, junaka, koji će izaći na megdan japanskom megdandziji. Ne izaći na megdan, značilo je u ono vrijeme priznati poraz. To je bilo u blizini Vladivostoka. Ruski komandant je saopštio vojsci da japanski komandant traži junaka od strane ruske vojske da mu izađe na megdan. Ko se osjeća sposobnim da izađe na megdan, neka se javi meni, rekao je komandant.
Među prvima se javio Lekso Saičić i zatražio dozvolu od ruskog komandanta da on izađe na megdan japanskom junaku. Lekso je bio malo mršav, pa se ruskom komandantu učinilo da nema izgleda na pobjedu. Pokušao je da ga odvrati od ove namjere jer, govorio mu je da je Japanac čuveni stari megdandžija, pa Lekso može i život izgubiti. Lekso mu je na to zatražio konja i dobru sablju i rekao da komandant ne brine za njega.
Kad je komandant vidio da je Lekso tvrdo riješio da izađe na megdan Japancu, dozvolio mu je. Naredio je da mu se izabere dobar konj i da mu se da dobra sablja. Kad je Lekso bio spreman da pođe, pozdravio je komandanta i zahvalio mu što mu je dozvolio da izađe na megdan. Komandant mu je zaželio srećan put i pobjedu na megdanu. Na Leksu je bio šinjel, pa mu je komandant rekao da skine šinjel jer mu može smetati u borbi. Lekso odgovori: „Kojoj ovci svoje runo smeta, onđe nema ni ovce ni runa”. Pošao je veseo i raspoložen što mu se dala prilika da oproba svoju hrabrost i vještinu.
Megdan sa samurajem
Megdandžije su se sreli na približno jednakom rastojanju jedne i druge vojske. Vojske dvije velike carevine su sa najvećim interesovanjem posmatrale junake, koji će ispred njih u polju da dijele megdan.
Junaci su se približavali jedan drugome i oštro su se gledali. Munjevitom brzinom su se udarali sabljama. Odbijali su i dočekivali udarce, gledajući da jedan drugome prevari oči i skine protivnika na zemlju. Mahali su i odbijali udarce sabljama, po nekoliko puta. U borbi je japanski junak malo okrznuo Leksa na vrhu čela. Leksu krv poteče niz čelo. Japanac pogleda krv na čelu protivnika. U tom momentu Lekso munjevitom brzinom, samo njemu svojstvenom, mahnu sabljom i presječe japanskog junaka. Čim je on pao na zemlju, njegova bedevija je vrištući pobjegla u japansku vojsku.
Ovom pobjedom nanijet je teški moralni poraz japanskoj vojsci, u kojoj je nastalo razočarenje, a kod ruske vojske radost i veselje.
Polazeći sa megdana, Lekso je odao poštu poginulom japanskom vojniku. Kad se približio ruskoj vojsci, pala je komanda: MIRNO!
Vojna muzika je svirala vojnički marš. Komandant ruske vojske sa generalima, srio je pobjednika megdana. Lekso je pozdravio komandanta i raportirao mu da je izvršio zadatak. Komandant ga je otpozdravio i čestitao mu pobjedu, pa su to učinili i drugi generali. Tako je dočekan pobjednik na megdanu, uz najveće vojničke počasti”.
U bogatoj arhivskoj građi nalazi se, pored ostalog, i masa dragocjenih podataka o Aleksandru Leksu Saičiću, koje sam koristio.
Za vrijeme dvoboja između Leksa Saičića i japanskog samuraja (pripadnika vojničke kaste u feudalnom Japanu - primjedba autora), admiral ruske flote bio je Roženstvenko, jedan od najsposobnijih ruskih admirala, a admiral japanske flote bio je Togo. Njih dvojica su Aleksandru Leksu Saičiću čestitali na dobijenom megdanu. Tom prilikom su Rusi, za ovaj podvig, Aleksandra Leksa Saičića nazvali Murovcevom novoga vijeka. To je ujedno bilo i najveće priznanje za ispoljenu hrabrost, smjelost i odvažnost u jednom ratu.
Murovcev je u Rusiji bio legendarni junak, kao što su u dalekoj prošlosti bili: u francuskoj srednjovjekovnoj književnosti Roland, ili Miloš Obilić i Marko Kraljević, opjevani narodni junaci u našoj narodnoj poeziji.
O Leksu Saičiću Zečević dalje navodi:
„Njegovo ime vezano za njegovo junaštvo, pronijelo se širom dvije carevine. Za pobjedu na megdanu odlikovan je najvećim odlikovanjima carske Rusije. Dobio je i druga visoka odlikovanja. O njemu su pjevane pjesme, te ima ljudi koji i danas znaju poneki stih tih pjesama. Čuo sam da se njegova sablja, sa kojom je pobijedio na megdanu japanskog junaka i njegova visoka odlikovanja čuvaju u vojnom muzeju u Moskvi. Kao nagradu za pobjedu na megdanu, ruska vlada mu je odredila četrdeset napoleona u zlatu godišnje i to doživotno”.
Čin požrtvovanja: „Glasu Crnogorca” od 16. aprila 1911. godine, za Leksa Saičića i ovo piše:
„Za njegovo neustrašivo junaštvo, u toku ovoga rata on je unaprijeđen u čin kapetana, i kao takav komandovao je jednim konjičkim eskadronom, u Amurskom Dragunskom Puku, a u odredu đeneral - štabnog pukovnika Madridova.
Njegovo junačko ratovanje na daleki istok, najljepše nam prikazuju njegova viteška prsa, na kojima vidimo: II step. Sv. Vladimira sa mečevima i bantom; I i II step. Sv. Ane i II i III step. Sv. Stanislava sa mačevima i bantom; tako još rusku ranjeničku medalju, crnogorsku „za hrabrost”; IV step. Danilova ordena, talijanski krst”.
U pomenutom listu dalje se piše:
„Po svršenom rusko-japanskom ratu Aleksandar se, s puno ponosa i ratničke slave, kao pravi heroj, povraća u svoju otadžbinu, u kojoj je, od sviju i svakoga najsrdačnije primljen, sa ljubavlju i poštovanjem onakvim, kakvo to Crnogorci umiju odati čovjeku i junaku; a Njegovo Veličanstvo naš uzvišeni Kralj, podario mu je čin kapetana, u kome je i u Rusiji onako časno i dostojno proslužio, a u svojoj domovini produžio...”
Poslije završetka rusko-japanskog rata, Lekso je došao na Cetinje, tu se oženio i ostao da živi. Bio je to „poštenjak i kavaljer, iskren i pouzdan drug, slobodouman i razborit ljubitelj i zaštitnik pravde i istine, te dvije najljepše svetinje čovječanstva. Njegova duša bila je plemenita, jaka i uvijek uzvišena nad sitničarenjem i intrigama. Bio je jednom riječi sve ono što treba da bude jedan, u pravom smislu, crnogorski oficir”.
O njegovom požrtvovanju i ličnoj hrabrosti govori i ovaj detalj:
„Oko 1910. godine na Cetinju se zapalio kraljev dvor. Vatra je zahvatila donji sprat. Niko od prisutnih nije se usudio da se popne na gornji sprat i spusti dragocjenosti, među kojima su posebnu vrijednost imali pokloni crnogorskom dvoru i kralju od državnika iz Evrope i svijeta. Lekso se našao tu, metnuo nešto na glavu i kao oluja kroz vatru se popeo na gornji sprat. Kad je vidio da se ne može vratiti niz stepenice, skočio je sa gornjeg sprata na zemlju. Prolikom pada na beton, teško je povrijedio oba bubrega”.
Sahrana na Cetinju i javna blagodarnost: Aleksandar Lekso Saičić umro je u cetinjskoj bolnici „Danilo I”, 7. aprila 1911. godine, u 38. godini života, ožaljen na najdostojanstveniji način i sahranjen uz najveće vojne i državne počasti, a što se najbolje vidi iz „Javne blagodarnosti”, objavljene u „Glasu Crnogorca”, broj 16., od 16. aprila 1911. godine, i kojoj piše:
„Ovim smatramo za najsvetiju dužnost izjaviti svoju doživotnu blagodarnost Nj. V. Kralju Gospodaru i Kraljici Mileni sa Uzvišenim Domom, na rijetkoj pažnji i redovnom raspitivanju o bolijesti pokojnikovoj. Nj. V. Knjazu - Prestolonašljedniku i Knjaginji Milici, koji su se interesovali i najozbiljnije starali o pokojnikovu ozdravljenju, raspitivali se o toku bolijesti i prilikom pokojnikove smrti izjavili nam Svoja saučešća, čime su nam olakšali našu veliku tugu u žalost.
Doživotna hvala i duboko priznanje Nj. Kr. V. - Knjazu Mirku, Knjazu Petru i Knjaginjici Vjeri, koji su našega dragoga pokojnika za vrijeme njegove dugotrajne bolijesti redovno svakoga dana udostojavali Svojih Visokih posjeta, a prilikom smrti Knjaz Mirko i Knjaginja Natalija izjavili nam i Svoja telegrafska saučešća,
Neizmjerna blagodarnost Njegovoj Preuzvišenosti g. Baronu Gizlu od Gizlingena sa gospođom, koji su za vrijeme bolijesti pokojnika često počašćivali svojim posjetama, a g. Baron i sprovodu prisustvovao.
Osobita i najveća blagodarnost Njegovom Kralj. Visočanstvu Knjazu Petru, koji je na dan smrti iz nekoliko puta kod pokojnika dolazio, i razgovarajući ga olakšao mu smrt, a takođe sprovod uveličao svojim Visokim prisustvom.
Najveća hvala g. g. oficirima Cetinjskog Garnizona, kao i pitomcima Vojničke Škole, koji na grobu našega pokojnika krasne vijence položiše.
Iskrena hvala g.g. pukovnicima: Potapovu, Egorjevu i Kolosovu, koji su smrtne ostatke pokojnikove do vječne kuće spratili.
Najtoplija hvala g.g. ministrima: Đuroviću i Đukanoviću na prisustvu prilikom sprovoda, a tako i ađutantu Nj. V. Kralja Gospodara g. Mihajlu Popoviću, koji je pokojnika redovno posjećivao i sprovodu prisustvovao.
Srdačno hvala pokojnikovu drugu kapetanu g. Đorđiju Dragoviću, koji se u ime g.g. oficira Cetinjskog Garnizona sa pokojnikom oprostio onako dirljivim govorom.
Iskrena hvala vojnom ljekaru g. dr. Milu Iličkoviću, koji je za vrijeme pokojnikovog bolovanja neprestano - danju, noću bdio nad pokojnikovom posteljom i bolove mu ublažavao.
Hvala građanstvu varoši Cetinja obojega pola, i g. narodnim poslanicima, koji su pokojnika za vrijeme njegove bolesti redovno posjećivali.
Neizmjerna hvala svima onima iz mjesta i unutrašnjosti, koji nam pismeno, telegrafično, ili ma kojim putem izjaviše svoja saučešća”.
Citirana Javna blagodarnost najbolji je dokaz o kakvoj se ličnosti radilo.
Priredio: Miroslav ĆOSOVIĆ
