Dvodecenijski “zamrznuti konflikt“ je eskalirao i mogao bi da postane novi poligon za sukobljavanje sila poput Rusije i Turske.
Sukobi koji su izbili 2. aprila najveći su od 1994. godine i potpisivanja Bišekovog protokola, a kako navodi Stratfor, zvanični Baku je pokušao da ublaži posljedice jednostranim proglašavanjem primirja već dan kasnije.
“Okršaji su postajali sve češći tokom prošle godine, dijelom i zbog toga što Baku vojnim i diplomatskim putem želi da prisvoji veći dio teritorije. Nadaju se da će dobiti ustupak od Jerevana i da će prelomiti trenutni status kvo na spornoj teritoriji u svoju korist“, piše Stratfor.
Dodaje se da Baku ima razrađenu strategiju, da ima značajnu vojnu prednost nad Jermenijom koju je stekao u prethodnoj deceniji.
“To je bilo moguće zahvaljujući energetskim resursima koji obezbjeđuju priliv velike količine novca. Napadi su se dogodili na planinskom terenu, na kom Jermeni ne mogu da se bore, a sve je izvedeno tako da se ograniči mogući konflikt sa Rusijom, koja ima značajne snage u Jermeniji. Male operacije mogu brzo da budu prekinute prije nego što Rusija reaguje“, dodaje Stratfor.
Ipak, kako se navodi, ti manevri nijesu potpuno bez rizika, uz napomenu da bi Moskva mogla svakako da uputi pomoć svom savezniku, iako Azerbejdžan želi to da izbegne.
“Brz prekid vatre pokazuje da Baku pokušava da pomogne prethodnim naporima Rusije da se obezbijedi trajni mir jer Moskva ne želi totalni rat. Ako se to dogodi, Turska bi mogla da reaguje i da se umiješa, želeći da napravi balans na Kavkazu. Baku razumije da ne može da se osloni samo na svoju vojsku u pokušaju promjene statusa kvo. Uprkos jasnim namjerama i naizgled pravog plana, ovakva strategija bi mogla da izazove veći konflikt na šta nijedna strana nije spremna“, zaključuje Stratfor.
