Što je, osim tih pola miliona, senzacionalno? Pa, hm... sve. Obama je, naime, prvi američki predsjednik koji je došao na Kubu za skoro stotinu godina. Diplomatski odnosi Amerike i Kube obnovljeni su, inače, prošle godine. Bili su prekinuti još 1961, dvije godine poslije završetka kubanske revolucije koju je predvodio Fidel Kastro. Bila je to pobuna protiv tadašnjeg kubanskog predsjednika Batiste, iza kojeg su stajali Amerikanci; pobuna koja će Kubu pretvoriti najprije u socijalističku, a potom komunističku zemlju. Zanimljivo, trajala je pet godina, pet mjeseci i šest dana.
A Stounsi? Oni - pazite sad - nijesu prva rok grupa koja je u toj zemlji održala koncert poslije Kastrovog dolaska na vlast. Iako je, načelno, rok muzika na Kubi poslije revolucije bila zabranjena, Manic Street Preachers su tamo svirali prije deceniju i po. Štoviše, koncertu (besplatnom, kao što je bio slučaj i sa Stounsima) prisustvovao je lično Fidel Kastro.
Ipak, malo ko će taj događaj nazvati „istorijskim“, kako je, još prije nego što je održan, kršten nastup Rolingstounsa. A samim Stounsima čak ni koncert za 450.000 ljudi, koliko ih je bilo u Havani, nije novost. Toliko ih je otprilike došlo i 5. jula 1969, kada su sadašnji članovi Mik Džeger, Kit Ričards i Čarli Vots, plus basista Bil Vajmen i upravo tada primljeni gitarista Mik Tejlor, u londonskom Hajd parku svirali u čast Brajana Džonsa, gitariste i osnivača grupe, koji je izgubio život dva dana ranije. Ipak, najviše ljudi ispred bine sačekalo je Stounse baš u Latinskoj Americi, i to u Rio de Žaneiru: tamo su, 18. februara 2006, na Kopakabani, svirali pred milion i dvjesta hiljada posjetilaca!
Inače, Rolingstounsi su odavno uspjeli da od svog imena naprave pečat koji mora da ima svaka zemlja željna da je smatraju dijelom „uređenog“ svijeta. Mnogi još pamte njihov prvi nastup u Pragu, održan prije četvrt vijeka. Tada je tamo, smijenivši komuniste, na vlast došao pisac Vaclav Havel, ali proces je simbolično bio gotov tek kad su Stounsi održali koncert.
Džeger, Ričards, Vots i gitarista Roni Vud, koji je sredinom sedamdesetih zamijenio Mika Tejlora, postali su, tako, nalik na oficire koji nadgledaju strijeljanje i na kraju prilaze da revolverskim hicima ovjere stvar. Bili su to hici kojima su se mnogi radovali, ali ispostavilo se da dolazak Stounsa simbolički označava samo prelazak iz jednog totalitarizma u drugi - na primjer iz komunističkog u bankarski. Poslije Češke, to su saznale Mađarska, Rumunija, pa i Srbija. Uskoro će doznati i Kuba.
Razumije se, nikome na koncertu u Havani ništa slično nije padalo na pamet. Sve što su Kubanci - kao i mi 2007. godine - osjećali bilo je ushićenje. Kada su Stounsi sišli sa bine, jedan od gledalaca, 62-godišnji Joakin Ortiz, sumirajući opšte raspoloženje, izjavio je: „Sada mogu da umrem srećan.“
("Blicov" dodatak "TV &pop kultura")
