Gospodin Đuro Radosavović je 19. marta 2016. kritikovao moj tekst o Ivu Andriću (objavljen na Portalu Analitika), ne sporeći moju glavnu tvrdnju - da se Ivo Andrić u mladosti izjašnjavao kao Hrvat.
Đuro Radosavović je pisac razbribriga tekstova, u kojima bilo kakve činjenice - ne postoje, i te tekstove ja ponekad pročitam, razonode me trivijalije o kojima on (uglavnom) piše, ali, moram da priznam, Đurove tekstove zaboravim za par minuta, a kao što vidimo, moji tekstovi Đuru ne izlaze iz glave tek tako.
Pošto Đurovi tekstovi nemaju apsolutno nikakvu faktografsku vrijednost, on se tako odnosi i prema terminima koje upotrjebljava, te tako kaže da sam ja zagazio u nacionalizam (nemam ništa protiv, nacionalista znači - patriota, rodoljub) i u - fašizam!
Ali, gospodin Đuro kritikuje moj nacionalizam koristeći se, ne nacionalističkim, već šovinističkim rječnikom! Piše o Andriću - "…koji je kasnije postao posrbica". Kad neko za pripadnike jedne nacije koristi termine koji tu naciju vrijeđaju (a Srbi se vrijeđaju kad im se kaže "posrbica"), onda je to šovinizam, zar ne? Da li se Đuro upotrjebljavajući riječ posrbica deklarisao kao antisrpski šovinista? Kako će se osjećati Đurovi beogradski prijatelji kad saznaju da on koristiti riječ "posrbica"? Bolje je Đuru da nekako od njih sakrije svoj tekst od 19. marta.
A ja sam ugazio u fašizam, to kaže Đuro Radosavović, koji i ne zna što je fašizam! Šovinista Đuro kritikuje Analitiku što je objavila “bizarnosti” o Ivu Andriću, jer, da se pita on bi, očigledno, zabranio da se o Ivu Andriću piše bilo što osim hvalospjeva. Đuro preporučuje zabrane, a kritikuje fašizam?!! Kako je to moguće?
Gospodine Đuro, treba prvo da proučite što je fašizam, koje su mu odlike, kako se ponašaju i za što se zalažu fašisti, te da proučite kako su se ponašali fašisti na vlasti, pa tek onda da otkucate riječ fašizam. Stuži se čoeku kad se raznorazni i mnogobrojni radosavovići izmotavaju sa riječju fašizam, iza te riječi stoje mnoge ljudske tragedije.
Gospodin Đuro se meni ruga kad ja kažem da je srpstvo fantastično istrenirano da nabjeđuje došljake u Beogradu - da su Srbi, jer eto, on ima 10 (ili nešto više) prijatelja u Beogradu i niko od njih ga ne ubjeđuje da je Srbin. Ne sumnjam da Đuro Radosavović ima desetak prijatelja, političkih istomišljenika u Beogradu - anarholiberala, marksista, neomarksista, markuzijanaca, ali ne znam kako je moguće da Đuro Radosavović ne shvata da to nije pravi Beograd, oni ne odražavaju većinu u Beogradu? Logika gospodina Đura je - moji prijatelji su markuzijanci, cio Beograd je takav?! Ne mogu da vjerujem da gospodin Đuro svoje prijatelje markuzijance poistovjećuje sa svim Beograđanima, zar je Đuro Radosavović izgubio moć rasuđivanja?
U Beogradu i Srbiji žive Crnogorci (i sve ih je manje), koji odbijaju da kažu da su srpskog porijekla. Mogu Vijesti (ili bilo ko) među takvim Crnogorcima da naprave anketu a da anketno pitanje bude - koliko su puta doživjeli da im se u lice kaže da nijesu Crnogorci, već da su Srbi. Bojim se da će rezultati te ankete potištiti Đura i njegove markuzijance.
Moji tekstovi nijesu neobavezujuća beletristika kao Đurovi, jer da su beletristika Đuro me nikada ne bi ni kritikovao. Svi koji su čitali moje tekstove znaju da ja nikada ništa ne tvrdim bez izvora, zato me srpski nacionalni radnici i ne demantuju nikada, jer se činjenice ne mogu demantovati, ne može se demantovati da se Andrić u mladosti izjašnjavao kao Hrvat. Evo da pogledamo svjedočenje, kako su u Srbiji tretirani Crnogorci koji odbijaju da su Srbi. Tekst je za online Pobjedu 12. decembra 2011. napisao Srbin (dakle, nije crnogorski nacionalista), doc dr Stevan Konstantinović, on između ostaloga piše:
“U Srbiji je na sceni pokušaj etnocida velikih razmera. Reč je o oko 70 hiljada ljudi, kojima se na različite načine osporava da budu to što jesu - Crnogorke i Crnogorci. Na mnogim nivoima društvenosti vrši se pritisak sa ciljem da Crnogorke i Crnogorci izaberu lakši put „uprosečavanja“. Prvi nivo negiranja nacionalne posebnosti je u ravni omalovažavanja i sprdnje. To se do sada pokazalo kao moćno i delotvorno oružije. Biti poreklom iz Crne Gore a ne biti Srbin, je isto što i blanko dozvola da se takvoj osobi postavi pitanje psihičkoga zdravlja. „Nenormalni“ Crnogorci su Crnogorci, a ispravni Crnogorci su Srbi, čija deca, unuci i praunuci ne treba u krajnjem ishodu ni da pomišljaju na „Oro na oro“, već da cupkaju „Veliko bačko kolo“ i „Moravac“. Kad je reč o regionalnoj pripadnosti to je logičan ishod. Oni sa crnogorskom nacionalnom svešću imaju teži put.
Pizma stvorena u odnosu na Crnogorke i Crnogorce je tolika da niko nema dovoljne hrabrosti da prizna da tu stvari ne stoje u skladu sa međunarodno priznatim pravima kao ni sa pravnim poretkom Republike Srbije.
Dozvoljavam sebi da budem ličan - mojim sinovima u ovakvoj atmosferi, uz mnogo truda, ću teško moći objasniti činjenicu da to što im je majka Crnogorka nije nikakva sramota."
Gospodine Radosavoviću, ovo da pročitate više puta i da dobro zapamtite, pa ćete shvatiti da pisanje o ozbiljnim društvenim pojavama, nije isto što i pisanje o tome kako ste se iznervirali u saobraćajnoj gužvi.
