Premijer je rekao da je iznenađen direktnošću, oštrinom i personalnom usredsrijeđenošću Rusije tokom crnogorskog puta u NATO, iako je, kako je rekao, očekivao da će se Rusija, kao i u prethodnim slučajevima proširenja, usprotiviti crnogorskom ulasku u Alijansu.
Đukanović je rekao kako smatra da takva reakcija "definitivno ne priliči zemlji takvog globalnog značaja i veličine, takve grandiozne kulture i istorije".
Premijer, u intervjuu za sarajevske Dane objašnjava i zašto su posljednje tri godine bile najteže u njegovoj političkoj karijeri, ko stoji iza inicijative o "vraćanju Sutorine" BiH i kako tumači reakcije Moskve na namjeru Crne Gore da postane punopravna članica NATO-a
Nedavno ste, u intervjuu za TVCG, rekli da su posljednje tri godine bile najteže u Vašoj političkoj karijeri. Zašto najteže?
"Dva su razloga za takvu ocjenu. Prvo, Crna Gora se tokom posljednje tri godine suočila sa ozbiljnim deformacijama u funkcionisanju političkog sistema, prouzrokovanim ne samo cijepanjem doslovno svih opozicionih stranaka, a onda i transferima poslanika iz jedne partije u drugu, nego i podjelom unutar Socijaldemokratske partije (SDP), koja je gotovo dvije decenije bila koalicioni partner Demokratskoj partiji socijalista (DPS). I prije podjele na dvije stranke, politika SDP-a izgledala je prilično šizofreno: iako su njihovi ministri sjedjeli u Vladi na čijem sam čelu, poslanici te partije su, zahvaljujući prije svega svom stranačkom šefu i predsjedniku parlamenta Ranku Krivokapiću, čestim ulascima u ad hoc saveze sa opozicijom pokušavali da se u Skupštini predstave kao nekakva “opozicija unutar vlasti".
I zato ste, krajem januara 2016., u crnogorskoj Skupštini inicirali postupak provjere povjerenja Vladi?
"Zato. Tokom trodnevne parlamentarne rasprave, Vlada je, kao što znate, dobila podršku većine: za su glasale Demokratska partija socijalista, sve stranke manjinskih naroda, Liberalna partija i opoziciona Pozitivna Crna Gora, protiv povjerenja Vladi, zajedno sa dijelom opozicije, izjasnili su se i poslanici SDP-a.
Tom je odlukom naš dvodecenijski koalicioni partner sam preselio u opozicione klupe. Svi izuzev šefa te partije i parlamenta Ranka Krivokapića, koji je, iako novopečeni opozicionar, insistirao na tome da po svaku cijenu ostane na mjestu predsjednika Skupštine, čime je pokušao da dodatno usavrši svoj trogodišnji sistem vladavine: za sebe je, naime, tražio status “opozicije na vlasti”, status, inače, nepoznat u bilo kojem uporednom iskustvu demokratskog svijeta".
Koji je drugi razlog zbog čega ste tri posljednje godine definisali kao najteže u političkoj karijeri?
"Drugi je proces približavanja Crne Gore NATO-u, koji je, kao i svaka novina, kod dijela društva izazvao očekivanu reakciju: strah od novog i nepoznatog, strah od jasno definisanih pravila igre... Kada sam krajem 2006., nakon referenduma o obnovi crnogorske državnosti i pobjede na parlamentarnim izborima, odlučio da se povučem iz izvršne vlasti, bio sam ubijeđen da je politička garnitura na čijem sam čelu, ostvarila najvažniji politički cilj koji se u jednoj generaciji može ostvariti - obnovili smo državnu nezavisnost. Deset godina kasnije, siguran sam da poziv Crnoj Gori za članstvo u NATO-u, uprkos brojnim unutrašnjim i spoljnim opstrukcijama, nije manje značajan za budućnost ove zemlje od same nezavisnosti. Pritom, jasno je da se Crna Gora ulaskom u Alijansu ne sprema za rat, baš kao i to da NATO, pozivajući Crnu Goru u svoj savez, nije u prvom planu imao crnogorske vojne efektive".
O čemu je onda riječ?
"O tome da je ulazak u NATO ne samo satisfakcija za dobro obavljene reforme nego i dokaz da savremena Crna Gora želi da promijeni civilizacijski krug kojem je tokom svoje burne istorije pripadala i zbog čega je ostala na tako niskom stepenu ekonomskog i demokratskog razvoja. Ta savremena Crna Gora pripada novom sistemu vrijednosti, koji podrazumijeva tržišnu ekonomiju, razvijenu demokratiju, vladavinu prava, poštovanje ljudskih i manjinskih prava... Podsjetiću vas da je prije deceniju ili dvije Crna Gora bila jedna od ekonomski najmanje razvijenih republika bivše Jugoslavije, desetak godina nakon obnove svoje nezavisnosti, Crna Gora je, ako izuzmemo Sloveniju i Hrvatsku, ekonomski najrazvijenija država regiona, sa blizu 6.000 eura GDP per capita. Evropski prosjek je 28.000 eura, što jasno govori o dubini zaostajanja, koje je posljedica dugog crnogorskog tumaranja balkanskim bespućima".
Ako je početkom devedesetih to "tumaranje" predvodila Vaša Demokratska partija socijalista, ako je dvijehiljaditih ona bila stožer povratka državne nezavisnosti, ako je danas ista stranka najzaslužnija za to što je Crna Gora na pragu ulaska u NATO, šta to onda govori o crnogorskom društvu, šta o Vašoj partiji, a šta o Vama lično?
"Devedesetih smo se svi, i kao vlast i kao građani, suočili sa izazovima koji su nosili mnogo nepoznatog i rizičnog i za ljude sa mnogo većim životnim i političkim iskustvom. Ne tražeći za sebe alibi - više puta sam, kao što znate, veoma jasno kazao da za sve što se dogodilo dijelim odgovornost sa ljudima koji su i tada i kasnije učestvovali u političkom životu bivše Jugoslavije - ipak podsjećam da sam mjesto premijera Crne Gore preuzeo sa dvadeset i devet godina. Činjenica je, dakle, da početkom devedesetih nijesam prepoznao dubinu političkog procesa koji je zahvatio društva centralne i istočne Evrope - uključujući i crnogorsko - i da sam i sâm bio vođen prenaglašenom, dakle, iracionalnom jugoslovenskom emocijom. Kao prvi predsjednik neke države na prostoru bivše Jugoslavije, 2000. godine sam se izvinio Hrvatskoj za sve ono što je bilo koji građanin Crne Gore u uniformi JNA nažao učinio bilo kojem građaninu Hrvatske tih godina. I, kao što znate, to je izvinjenje prihvaćeno i od predsjednika Stjepana Mesića i od zvanične Hrvatske, sa kojom Crna Gora danas ima kvalitetne susjedske odnose i saradnju".
Kada ste govorili o spoljnim preprekama na putu približavanja Crne Gore NATO-u, pretpostavljam da ste prije svega mislili na reakciju Rusije.
"Tako je".
Je li Vas iznenadio oštar ton poruka upućenih i Crnoj Gori i Vama lično?
"Jeste. Iako sam očekivao da će se Rusija, kao i u prethodnim slučajevima proširenja, usprotiviti crnogorskom ulasku u NATO, zaista me je iznenadila ta direktnost, oštrina i personalna usredsrijeđenost. Mislim da takva reakcija definitivno ne priliči zemlji takvog globalnog značaja i veličine, takve grandiozne kulture i istorije. Naročito ako uzmete u obzir da je upućena najmanjoj državi na Balkanu, sa kojom Rusija tri vijeka ima zvanične političke odnose".
Crnogorskog vladiku Danila je 1715. u Petrogradu zaista primio Petar Veliki, prihvatajući na neki način rusko pokroviteljstvo nad Crnom Gorom. Zašto je, dakle, reakcija Rusije bila tako žestoka, šta mislite?
"Zato što se Crna Gora našla u poziciji kolateralne štete ozbiljnog poremećaja na relaciji Evropa - Rusija, Rusija - Amerika. Kriza u Ukrajini, kasnije i problem u Siriji doveli su do eskalacije konflikata na globalnoj sceni. Da je Crna Gora bila pred vratima NATO-a u vrijeme kada je savez Rusija - NATO veoma harmonično funkcionisao, reakcija Moskve bi, vjerujem, bila neuporedivo blaža. Ovako... Vidjeli ste saopštenja ruskog Ministarstva inostranih djela, reakciju Dume, kao i veoma rigidne izjave pojedinih ruskih zvaničnika, parlamentaraca, ljudi nesumnjivog uticaja i bliskih Kremlju".
Kako su na te poruke reagovali građani Crne Gore?
"Tradicionalno".
Šta to znači?
"Znači da su u dijelu crnogorske političke i društvene scene probuđeni sentimenti u skladu sa određenim pređašnjim istorijskim iskustvima. Politički, ponašanje dijela partijskih čelnika, međutim, nema nikakvo ideološko određenje, što bih, vjerujte mi, uvijek više cijenio i razumio. Naprosto, riječ je o pokušaju manipulacije te političke grupacije sa ciljem da se, zloupotrebom tuđeg autoriteta, silom dočepa vlasti. Što smo, uostalom, vidjeli 24. oktobra 2015., kada su pristalice Demokratskog fronta (DF), atakujući na ustavni poredak, silom pokušale da zauzmu Skupštinu Crne Gore".
Ima li Demokratski front svoju vojnu formaciju, koju, sudeći po snimku koji su sami postavili na YouTube, čine pripadnici nekadašnjeg zloglasnog Sedmog bataljona još zloglasnije Vojske Jugoslavije?
"Čelnici DF-a formaciju o kojoj govorite zvanično nazivaju svojom redarskom službom. Po određenim manifestacijama, međutim, ona jasno i namjerno asocira na vojnu strukturu, koja se Crnom Gorom kreće u uniformama sa obilježjima druge države".
Koje?
"Srbije. 'Redari' DF-a za sada nijesu naoružani, da su takvo nešto i pokušali, država bi istog trenutka reagovala. Crnogorska uprava policije analizirala je funkcionisanje te organizacije i, koliko znam, podnijela prijavu Tužilaštvu, koje se sada tim pitanjem bavi. Zanimljivo je da čelnici DF-a svoje navodno prorusko raspoloženje relativno uspješno prodaju na određenim moskovskim adresama".
Na kojima, na primjer?
"Vjerujem da ste vidjeli da je lider DF-a Andrija Mandić nedavno objavio fotografiju sa funkcionerom Jedinstvene Rusije, dok su ostali čelnici te političke grupacije imali sastanke sa visokim predstavnicima Dume. Dakle, nema sumnje da određeni linkovi postoje. Čudno je samo to što komunikaciju sa Crnom Gorom, svojom tradicionalnom saveznicom, Rusija danas održava kontaktima sa opozicionim strankama. No, to je trenutno izbor Rusije".
Znači li to da je DF u ovom momentu zaista “ruski adut” u Crnoj Gori, baš kao što je, kako to tvrde pojedini beogradski analitičari, Milorad Dodik “glavni ruski igrač” na Balkanu?
"Demokratski front je prije svega politički simbol inferiorne svijesti, koja je uvijek za ostvarenje svojih političkih ciljeva tražila pomoć sa strane. Prethodne dvije decenije ti su ljudi sebe vidjeli kao eksponente velikosrpske politike, pa nikoga nije mnogo iznenadilo to što su za svoje destruktivne, anticrnogorske ciljeve molili pomoć najprije od Slobodana Miloševića, kasnije i od Vojislava Koštunice. Interesantno je da je prije samo nekoliko godina šef DF-a Andrija Mandić, koji je danas na čelu anti-NATO protesta u Crnoj Gori i koji se zaklinje u 'majčicu Rusiju', američkom ambasadoru u Podgorici nudio svoje usluge podrške ulasku Crne Gore u NATO u zamjenu za pomoć u obaranju crnogorske vlasti. Koju je, poznato je, i tada kvalifikovao kao kriminalnu, korumpiranu i slično. Pokazalo se da su se Mandić i ostali iz DF-a uzalud nadali da će lako prevariti Washington i Bruxelles. Kada je to propalo, okrenuli su se Moskvi, sa kojom su takođe danas neiskreni: nadaju se, naime, da će prevariti i Rusiju i da će njeno antinatovsko raspoloženje iskoristi protiv vlasti u Crnoj Gori i protiv nezavisnosti Crne Gore. Zato i kažem da je riječ o grupaciji u kojoj je mnogo više nerealnih ambicija nego bilo kakvog ozbiljnog uvjerenja, ideologije ili principijelnosti".
Nijeste mi odgovorili na pitanje šta mislite o Dodiku kao "glavnom ruskom igraču na Balkanu".
"Danas je na Balkanu mnogo onih koji bi da se nekako uguraju na tu poziciju. Po pravilu, riječ je o političarima koji su najprije pokušali saradnju na planu EU i NATO integracija i koji su, pokazavši se nedoraslim za izazove demokratske emancipacije i razvoja, izabrali drugu stranu - onu koja ne traži ništa više do spretnosti i vještinu hoda po kozjim stazama balkanske politike.
Primjer su čelnici DF-a o kojima sam već govorio. Kada je o Miloradu Dodiku riječ, saglasan sam - današnji utisak je da je on jedan od važnijih partnera ruske politike na Balkanu. Da li je uistinu tako, ne mogu potvrditi zbog veoma prorijeđene međusobne komunikacije. Istine radi, Milorada Dodika pamtim kao čovjeka veoma iskrenog i hrabrog antinacionalističkog, antimiloševićevskog političkog angažmana, i to iz vremena kada smo, pokušavajući da predstavimo politiku evropske budućnosti regiona, često gostovali na svim najvažnijim zapadnoevropskim i američkim adresama. Isto tako pamtim i njegovu podršku demokratskoj obnovi crnogorske državnosti".
U vrijeme kada su se, kao što kažete, čelnici Demokratskog fronta - četnički vojvoda Andrija Mandić i Nebojša Medojević - Briselu predstavljali kao poželjna demokratska alternativa Vašoj vlasti, pojedini državni funkcioneri, prije svih tadašnji premijer i potpredsjednik DPS-a Igor Lukšić, navodno su planirali da, zajedno sa Mandićem, Medojevićem, Miodragom Lekićem, predsjednikom Skupštine Rankom Krivokapićem, kao i sa takozvanim zdravim snagama unutar Vaše stranke, formiraju politički savez kako bi Vas svrgli sa vlasti. Ima li istine u ovim spekulacijama?
"Tačno je, postojali su takvi nerealni planovi od onih koji u dužem periodu sebe pokušavaju da predstave kao “tajne arhitekte” crnogorske političke scene. Naravno, mislim na društvo oko Vijesti i Monitora, koje svako malo formira političke partije sa ciljem da pomoću njih preuzmu vlast kako bi zaštitili svoj nemali imetak koji su, uzgred, stekli upravo u ovom sistemu. Kako vrijeme prolazi, ti pokušaji izgledaju sve karikaturalnije. Sastavni dio njihove konstrukcije uvijek su trebale biti takozvane zdrave snage DPS-a, koje bi, kao što sam kazao, omogućavajući promjenu vlasti, mojim uklanjanjem iz političkog života zaštitile vlasničku i menadžersku strukturu u ovim medijima, koju su i njihovi njemački partneri na kraju zajedničkog i neuspješnog biznisa opisali kao - kriminalnu".
Pitala sam da li su u vrhu DPS-a postojale takve ambicije. Spomenula sam Igora Lukšića…
"Ne znam prema kome su sve u DPS-u bile podešene nišanske sprave vlasnika Vijesti i Monitora, ali znam da u našoj partiji takve ideje nikada nijesu bile iskazane. Jesu li “arhitekte političkog života” o kojima sam govorio, bliskošću sa nekim ljudima iz DPS-a mogle živjeti u takvoj iluziji - moguće, međutim, podjele na koje su računali unutar naše partije nikada nijesu imale ni minimalnu šansu".
Pored Rusije, ko još stoji iza anti-NATO protesta DF-a? Da li su to Srpska pravoslavna crkva i mitropolit Amfilohije, koji je dao nekoliko veoma zapaljivih izjava?
"Nije tajna da se retorika SPC-a pojačavala kako se Crna Gora približavala NATO-u. U međuvremenu se ispostavilo da vokabular SPC-a nije samo anti-NATO, već i izrazito antievropski, što je uticalo na dodatno podizanje političke temperature na ulici. Sjetićete se da smo sličnu situaciju imali i uoči referenduma 2006., pa smo, eto, nekako preživjeli. Doduše, uloga mitropolita Amfilohija sada je naglašenija, dodatno politizovana, iako smo se kao vlast trudili da ne uzvraćamo istom mjerom. Vjerovali smo, naime, da bi bilo dobro ako bi se svako od nas pozabavio svojim poslom. Što prije SPC bude razumio takvu poruku, svima će, siguran sam, biti bolje".
Rekli ste da ste bili iznenađeni direktnošću, oštrinom i personalnom usredsrijeđenošću poruka koje su stizale iz Moskve, u tom smislu, osjećate li se i fizički ugroženim? Ukazujući upravo na tu opasnost, pojedini i srpski i crnogorski istoričari podsjetili su da je crnogorskog knjaza Danila, recimo, 1860. glave koštala namjera da politički kurs Crne Gore okrene od Istoka ka Zapadu.
"Tačno je, rekao sam da me je stepen direktnosti i personalne usredsrijeđenosti iznenadio, ali daleko od toga da te napade doživljavam lično. Jer, ne mogu ja biti problem Rusije, prije će biti da je Crna Gora, zbog pozivnice u NATO, dio ruske konfrontacije sa Zapadom. Hoću da kažem da Moskva, dakle, nema problem sa mnom, ima ga sa crnogorskom orijentacijom ka NATO-u. Najzad, kada me pitate o ugroženosti... Vjerujem da su danas metodi političke borbe ipak nešto malo humaniji".
Da, tu poslovičnu rusku humanost potvrđuje i slučaj Aleksandra Litvinjenka.
"...Nadam se da ćemo međusobne političke nesporazume ipak uspjeti da riješimo političkim dijalogom".
Kako ste uspjeli da SAD ubijedite u to da podrže Crnu Goru na putu u NATO?
"Američka podrška je još u ranoj fazi bila od presudnog značaja. Baš kao i podrška EU, koja je donekle sporije sazrijevala. U završnici, i podrška Njemačke bila je veoma određena i snažna. Pokazalo se da su privrženost Crne Gore reformama i želja da sistematično i beskompromisno usvaja evropske standarde dovele do toga da, pored SAD-a, i potpora EU zvaničnoj Podgorici danas bude nepodijeljena".
Ipak, niste se sreli sa kancelarkom Angelom Merkel. Kako se ta činjenica čita u diplomatskim krugovima: da li je, dakle, riječ o odnosu prema Crnoj Gori ili o odnosu prema Vama lično?
"Tačno je da nijesam imao bilateralnu posjetu Njemačkoj, iako sam se sa kancelarkom Merkel sretao na brojnim međunarodnim konferencijama. Kako se to čita? Vjerujte mi da se u to nijesam posebno udubljivao. Odavno već ne iniciram susrete sa zvaničnicima zbog fotografisanja za domaću upotrebu, već samo onda kada imam konkretnu temu za razgovor. Uostalom, nakon dvadeset i pet godina aktivnog učešća u političkom životu, veoma dobro znam da lični i partijski rejtinzi ne zavise od podrške sa strane, već da su prije svega rezultat odgovornosti koju pokazujemo na domaćoj sceni. Upravo u skladu sa tim tretirani smo i u međunarodnim krugovima".
Ali ne krijete da su Vam prijali susreti sa američkim potpredsjednikom Joeom Bidenom, kao i njegova više puta javno iskazana podrška Crnoj Gori i Vama lično.
"Jesu, u pravu ste. Sa potpredsjednikom Bidenom imam veoma dugu istoriju odnosa, koja izlazi iz domena komunikacije predstavnika države koja je najmoćnija na planeti i koja je lider NATO-a i predstavnika jedne male zemlje koja želi da postane članica te vojne alijanse. Nema sumnje da je potpredsjednik Biden ključno uticao na opredjeljivanje američkog stava o upućivanju pozivnice Crnoj Gori, kao i na afirmisanje crnogorskog primjera među našim NATO saveznicima".
Kažete da članstvo Crne Gore u NATO-u ne znači da država čiji ste premijer ima namjeru da ratuje. Ipak, nedavno ste upozorili na to da velikodržavni projekti na Balkanu nijesu završeni. Gdje ih prepoznajete?
"Jasno je da otklanjanje tragova posljednje ratne katastrofe na prostoru bivše Jugoslavije nije završeno, što se prije svega vidi na primjeru otežanog funkcionisanja Bosne i Hercegovine, u kojoj opet možete čuti političke teze koje asociraju na period uoči raspada SFRJ. Pored toga, sa određenih balkanskih adresa - kako iz Prištine, tako i iz Tirane - povremeno stižu poruke o Albaniji u “prirodnim granicama”, o bezuslovnoj integraciji Kosova i Albanije, što podrazumijeva prekrajanja koja za sobom povlače opasnost od lančanih reakcija. Treba podsjetiti da se opozicija u Prištini i danas protivi sporazumu o razgraničenju koji smo potpisali sa Kosovom, kao i na tzv. slučaj Sutorina, lansiran nakon što je usaglašen sporazum o razgraničenju između Crne Gore i BiH..."
Zanimljivo je da se Bošnjačka stranka, koalicioni partner Vašeg DPS-a, oštro usprotivila ideji o Sutorini kao dijelu BiH.
"Svaka zemlja bi samo mogla poželjeti lojalnost kakvu manjinski narodi pokazuju prema svojoj državi Crnoj Gori. Što je, priznaćete, na Balkanu primjer bez presedana. Da bi opstao, taj odnos mora biti dvostran, pa je Crna Gora, vjerujem, uvijek veoma pažljivo profilisala politiku prema svojim manjinama. Kada je o Sutorini riječ, siguran sam da ta epizoda nije poremetila veoma dobre odnose Podgorice i Sarajeva, što dokazuje i činjenica da smo, nakon kratkotrajnog zastoja u funkcionisanju Predsjedništva BiH, konačno utvrdili granice između naše dvije države".
Otkud ta ideja o Sutorini, šta mislite?
"To je zanimljivo pitanje... Vjerujem da se sjećate da je u svojoj posljednjoj fazi ideja o prekrajanju granice između Crne Gore i BiH lansirana iz bošnjačkih intelektualnih krugova, nekoliko godina ranije, ista teza mogla se čuti u nekim drugim bosanskohercegovačkim krugovima".
U kojim?
"U redovima Srpske pravoslavne crkve. Danas mislim da imaju pravo oni koji se pitaju ko bi to mogao inspirisati Bošnjake na obnovu ideje o 'vraćanju Sutorine', a što možda ne dolazi iz same Bosne i Hercegovine".
Odakle dolazi?
"To bi se svakako moglo povezati sa bilo kim kome se ne sviđa progres Crne Gore u integracijama, niti ostvarenje njenih strateških spoljnopolitičkih ciljeva".
Kako stvari stoje sa srpskim velikodržavnim projektom, koji je vjekovima predstavljao opasnost i po Crnu Goru i po region?
"Odnos zvanične državne politike Srbije prema Crnoj Gori od 2012. značajno je unaprijeđen. Ako izvjesne pojedinačne stavove i disoniranja uporedimo sa prethodnim vremenima u kojima smo se svakodnevno susretali ne samo sa verbalnim političkim provokacijama nego i sa operativnim ugrožavanjem bezbjednosne stabilnosti Crne Gore, moramo reći da trenutni odnosi zaslužuju afirmaciju i povjerenje".
Ako je premijer Aleksandar Vučić u tom smislu zaista korektan, ako je, sa druge strane, predsjednik Tomislav Nikolić sve samo nije pristojan, zar nije neobično to što crnogorski državni vrh glasno ćuti na brojne uvrede koje konstantno stižu iz Predsedništva Srbije?
"Reakcija Crne Gore može djelovati i onako kako ste je upravo opisali, ali, ponavljam: u državnoj politici Srbije danas ne vidimo ranije dominantnu destrukciju. Umjesto toga, uočavamo uvažavanje realnosti: država smo koja samostalno bira svoj put, što je najvažnije i za Crnu Goru i za budućnost crnogorsko-srpskih odnosa. Tačno je da postoje “politički izleti” na koje ste ukazali, koji su više nalik Miloševićevom ili Koštuničinom političkom modelu, nego odnosima koje uspostavlja savremena Srbija. Kao što znate, Crna Gora na to odgovara neslaganjem, koje podrazumijeva državničku pristojnost. Dakle, upravo onako kako je to učinio predsjednik Crne Gore Filip Vujanović. Jasno je da Crna Gora nikada neće dozvoliti da je bilo ko vrijeđa ili omalovažava, ali isto tako ne može sebi priuštiti luksuz da se sukobljava i svađa, da gubi vrijeme u besmislenim i jalovim političkim prepucavanjima i raspravama".
Moram da priznam da sam iznenađena razumijevanjem i tolerancijom koje pokazujete prema aktuelnom državnom vrhu Srbije, a koje nijeste iskazivali ni prema Vojislavu Koštunici, ni prema Borisu Tadiću. Uzgred, čudeći se Vašim oštrim ocjenama izrečenim na račun njegove politike, bivši predsjednik Srbije tvrdi da je sa Vama imao izuzetno korektan odnos.
"Gospodin Tadić veoma dobro zna da su se ispod prividnog međusobnog uvažavanja - ne mislim u personalnoj, već u ravni predstavnika dvije države - uvijek krili opasni pokušaji opstrukcije Crne Gore od politike koju je personifikovao. U tom smislu, siguran sam da gospodina Tadića moje ocjene nimalo ne iznenađuju".
Pored finansijske podrške takozvanim nezavisnim medijima koji su politički angažovani na Vašem rušenju, kao i činjenice da su neki njegovi savjetnici koordinirali rad prosrpske opozicije u Crnoj Gori, šta ste još zamjerali tadašnjem predsjedniku Tadiću?
"Prije svega naglašenu potrebu da potenciranjem navodnih problema u Crnoj Gori, afirmiše vlastite ili rezultate države na čijem je čelu. I Briselu i Vašington su, naime, od beogradske vlasti koju je Boris Tadić personifikovao, svakodnevno servirane priče o tome kako se Srbija navodno suočava sa strašnim problemom da zaustavi izvoz ogromnog kriminala iz Crne Gore. Što je, uskoro se pokazalo, bilo daleko od istine. Sa druge strane, otvoreno mogu da kažem da nije bilo međunarodne adrese na kojoj sam razgovarao i o tadašnjoj i o današnjoj Srbiji, a na kojoj nijesam krajnje iskreno govorio da je riječ o državi koja je najvažnija za naš region i da bi bilo veoma važno da kao takva Srbija što prije zauzme svoje mjesto u evropskoj kompoziciji Balkana. Nakon što je, sa premijerom Vučićem na čelu, Srbija napokon hrabro otvorila neke teme i pitanja koja su prethodne vlasti u njoj prećutkivale ili odgađale - od Kosova do reformi, od regionalne saradnje do evropske integracije - u taj stav još i više vjerujem".
U Beogradu postoji teza da ste, upravo zbog međusobnog animoziteta, veoma doprinijeli političkom porazu Borisa Tadića na predsjedničkim izborima 2012. Jedan od visokih funkcionera Demokratske stranke rezignirano mi je tada rekao kako "i Toma i Vučić i cijela srpska opozicija kod Mila odlaze kao kod patrijarha".
"U izborima u Srbiji 2012. nijesam imao nikakav angažman, izuzev onoga koji je bio i logičan i javan. Naime, odgovarajući na njihov poziv, prije početka predizborne kampanje, sreo sam se sa Tomislavom Nikolićem i Aleksandrom Vučićem..."
Učinili ste, dakle, upravo ono što su svojevremeno činili Slobodan Milošević i Vojislav Koštunica, a što Vas je s pravom iritiralo: sastali ste se sa predstavnicima opozicije i na taj način pokazali ko je Vaš favorit na izborima u susjednoj državi.
Samo sam pristojno odgovorio na inicijativu političara sa kojima sam u prošlosti imao međusobno veoma krupne političke razlike. Međutim, tokom tog razgovora shvatio sam da pred sobom imam ljude spremne da na sebe preuzmu odgovornost za neophodne promjene u Srbiji, što mi je djelovalo dovoljno inspirativno da pokušam da saznam da li je moguće, u slučaju njihove izborne pobjede, izgraditi bolje i harmoničnije odnose dvije države. Za sada se pokazalo da je to bio dobar potez, dobra politička investicija".
Tamara Nikčević, "Dani"
