Posebna pažnja posvećena je Kovačevoj poslednjoj knjizi, romanu-memoarima “Vrijeme koje se udaljava”. Ovom knjigom Kovač ponovo vraća vrijeme svoje epohe, svojih savremenika koji su dali pečat drugoj polovini dvadesetog stoljeća. Objedinjavanjem nekoliko književnih žanrova, kako je istakao Koprivica, je svojevrsno svjedočanstvo o vremenu koje pokriva patina zaborava. Ovaj testametarni roman sadrži i pregled Kovačevih radova, među njima i podatke o filmovima “Lisice”, “Okupacija u dvadest šest slika”, “Pad Italije” kao i o nekoliko pozorišnih predstava.
Filip David Kovačev prijatelj i veliki pisac a i junak ovog romana, između ostalog ispričao je trenutak Mirkovog odlaska kada ga je ispratio iz Beograda, jer je morao da se skloni ispred onih koji su upravljali nesrećom Srbije 90-tih godina.
„Bio sam jedan od njegovih prijatelja koji su ga ispratili na Slaviji. Mirko se sa Bobom ukrcao u jedan autobus koji je ličio na autobus iz filma „Ko to tamo peva“, a išao je preko Mađarske za Hrvatsku. Išao je u neizvjesnost, nije imao ništa određeno osim opomene da napušti Beograd ako želi da sačuva živu glavu. Meni su suze išle na oči, u tom trenutku odlazio mi je jedan od najdražih prijatelja. To njegovo putešestvije, kako mi je kasnije pisao bilo je jedno čudno, bizarno putovanje kakvo može da prati samo Kovača. On je privlačio ljude čudesnih biografija i mnogi od tih ljudi koji su mu prilazili na ulici ulazili su u njegova književna djela“, rekao je David.
Mirko Kovač je otišao da se nikada nije vratio sklanjajući se ispred onih „koji za pravilo ludost izabraše“.
