Piše: Milorad PUSTAHIJA
Neponovljivi Arsen kaže na početku već pominjane pjesme: ,,Kad sam je sreo bila je mlada / Ljubavi puna i napola gladna / Nije zbog rime i nije iz vica / I ja sam tada jeo ko ptica...“ I onda se u narednim strofama njihova ljubav gradi, uzdiže, dostiže vrhunac, a majstor Arsen sve to opisuje, duhovito i cinično. Ili, da budem banalan - uobročeno. I sami kraj, kada ljubav postane uobročena, praktično rutina, a uzvišene ljubavne misli zasjeni miris svakodnevice - kotleta: ,,... Ali kao i drugi kad život srede/ I ljubav moja sad više jede / A ponekad i ja dok misli lete / Oborim pogled na kotlete.“ Sad sa Arsenovih ljubavnih stihova na našu, političku, prozu. Dakle, početkom 90-ih godina prošloga vijeka nedemokratski komunizam je toliko gušio demokratičeski nastrojenu klatež, da je prijetila endemska epidemija astme.
U pravedničkom gnijevu mase su nagrnule na ulice i krenula je „Antibirokratska revolucija“ trbuljatih „gladnih“ radnika, seljaka i poštene inteligencije, da smijene komunističke „jagnjeće brigade“ poznate po enormnom konzumiranju jagnjećeg pečenja. Predvodili su ih mladi, lijepi i mršuljavi džemperaši sa parolom „Mi znamo kako, potrebno je samo da vi odete“. Komunisti šapatom padoše prezasićeni jagnjetinom i lijevom dekadencijom. Nije im se pucalo zbog vlasti i kako to obično biva kad ne puca vlast - pripuca svjetina. „Jagnjeće brigade“ zamijeniše mlađani „frutti di mare“ batalijuni i povedoše mase u rat, bratoubilaštvo i sankcije. Elem, nekako se to završi a mi nastavismo da živimo od prodaje komunističkih ostvarenja, prodaje rodne grude, šverca i zaduživanja. ,,Fruti di mare“ batalijuni se omasoviše u lister divizije te se tako omasovljeni osamostalismo. Toliki su prosperitet i preduzetništvo nagrnuli u zemlju i preporodili je da su, na primjer, predvodnici bivših dekadentnih jagnjećih brigada, Žaro i Veso, umrli zajedno deset puta siromašniji od, na primjer, bilo kojeg pojedinačnog načelnika za urbanizam Podgorice ili Budve.
Da ne pričamo koliko stotina puta siromašniji od „frutti di mare“ predvodnika. I onda smo sretno i nezavisno i međunarodno kooperativno živjeli jedno deset godina, kad udari opet nutricionistička morija na narod. Srbo-rusku populaciju zahvati masovna alergija na plodove mora, a i začelju fruti di mare kolone, sačinjenom od tranzicionih gubitnika bez senzibiliteta za biznis i bivših prevaziđenih tranzicionih funkcionera, dodijaše vazda girice i srdele. I poče „probirokratska revolucija“. Preciznije: borba za kontrolne, a bogami i „prelazne“ inokosne pozicije u vlasti.
Revolucionari nastupiše u dvije kolone. Ovi bezidejni, bez boje mirisa i okusa, ali sa podrazumijevajućom snažnom ambicijom, pristupiše pregovorima sa dekadentnom vlasti, a nacionalističke „praseće falange“ nagrnuše na ulice i trgove. Stvar je u toku i ne zna se ko je tu jadniji i kako će to završiti, ali simptomatičan je prelazak pobunjenika na prasetinu. Možda završi i neriješeno. Da li je to najava nove političke i demokratske ideje prema kojoj - svi vladamo i sve je dozvoljeno, i lopovluk i korupcija, samo da smo zajedno?! Zakon važi samo za glasačku svjetinu, to jest one koji se ne kandiduju, i koji se ne najedoše ni u jednoj od ovih promjena političarskog jelovnika. Toliko su izavetani da više ne umiju ni glasati, pa im nabavljaju aparate i prskaju ih sprejom. Bojim se ovog novog jelovnika i mislim da je došao red da na vlast dovedemo vegetarijance, odmjerene i principijelne ljude. Ali, imamo li ih? Ne vidim ih i ne čujem. Vjerovatno ih nije strah, jer sve je dozvoljeno, a nemaju ni tremu jer nije teško biti pametniji od ove naše političke kaste. Biće da botanika nije kuvetna pa nemaju skoposti da podviknu. Dobro, nećemo ih sad, čoče, svijećom tražiti taman da će ovi još sto godina. Nek’ smo mi samo živi i zdravi pa makar leba, sira i pršute svaki dan. Reći ćete možda da sam promašio i da se društveni razvoj ne može opisati promjenama jelovnika. Može. Ako Arsen može jelovnikom opisati ljubav, onda mogu i ja ove naše političke trivijalije. (Pobjeda)
