Pretpostavlja se da se sekundarni vod spuštao sa brda Lise (Piperi), koje se nalazi iznad izvorista rijeke Širalije, i da je sa sjeverne strane dolazio u Duklju.
Podgorica se ovom infrastrukturom ubraja u neveliku grupu gradova koji se mogu podičiti okolnošću da usred grada, posjeduju ostatke ovakvog jednog značajnog antičkog vodosistema. Međutim isto tako se može i reći da obilujemo kulturnim dobrima koja su dovedena na granicu propasti ili su teško unakaženi pogrešnim potezima naših savremenih neimara.
Nedostaje dobar dio arheološke građe: Već je u više navrata od strane stručne javnosti iznesen stav da je teritorija današnje Crne Gore, iako po prostranstvu mala, sa aspekta arheološke nauke izuzetno zanimljiva, o čemu dovoljno ubjedljivo govore rezultati arheoloških istraživanja koja su preduzimana na gotovo svim njenim djelovima. Istraživanja su pokazala da se na ovom prostoru nalaze i tako značajni lokaliteti koji predstavljaju prave dragocjenosti. Ne samo za arheologiju Crne Gore već i za arheološku nauku uopšte.
Međutim, i pored nesumnjivo značajnih rezultata koji su u proteklom periodu postignuti, na tlu Crne Gore i dalje nedostaje znatan broj odgovarajućih podataka i dobar dio arheološke građe, što je, kako je to u više navrata istaknuto, rezultat još uvijek nedovoljnih arheoloških istraživanja. Posebno je skroman broj istraženih lokaliteta iz perioda rimske dominacije.
Gledajući današnje stanje na terenu pojedini lokaliteti za čije se postojanje znalo, neće ni doći na red da se istražuju.
Najočigledniji primjer za ovu tvrdnju je prava mala antička “megastruktura” u Podgorici.
Iako je Antički vodovod koji je vodio od Cijevne do Duklje bio prepoznat i istražen, i kao vrijedan 1960. godine bio stavljen pod zaštitu države, ipak nije uspio da preživi najezdu savremenih neimara.
Trasa rimskog vodovoda: Podgorički antički vodovod pripada trasi rimskog vodovoda koji je išao od izvorišta Cijevne, preko Dinoše, pravcem Ribnice, gdje je akvaduktom prelazio preko Ribnice i dalje se pružao prema Duklji.
Ivan Novicki, profesor podgoričke gimnazije je 1938. godine, pišući o podgoričkom antičkom vodovodu, navodi da je bilo četiri vodovodna kanala, od kojih su dva služila za snabdijevanje Duklje pitkom vodom. On pominje i tzv. Ribnički vodovod, koji se naziva Dukljanov jaz, na Ribnici, koji počinje blizu ruševina akvadukta.
Navodi i da je bio pokriven slojem crvenkastog maltera.
Piero Sticotti, u knjizi “Rimski grad Doclea u Crnoj Gori”, daje podatke o rimskom vodovodu i navodi da se ovaj grad snabdijevao vodom sa izvorišta rijeke Cijevne, koji se odatle pružao podno padina Kakaricke gore, prelazio akvaduktom Ribnicu, dalje išao u pravcu Doljana i Zagoriča prema Duklji.
On je i izračunao da je za ovaj graditeljski poduhvat bilo potrebno najmanje dvije godine rada.Citiramo navode iz knjige:
“Nakon podizanja strana, dno i zidovi su malterom zaliveni. Nakon što se malter vezao, iz malterisane mase odvajana je drvena oplata podupirači iz svojih 10 cm utisnutih ležišta.
Oplatni podupirači uzajamno se oslanjaju svojim profilom, te nije imalo potrebe da budu i na neki drugi način učvršćivani. Pošto su ovi rogovi podupirači trebalo da budu različite dužine, pretpostavlja se da su ih za ovaj model mogli koristiti više puta, a time se je postizalo građenje ubrzanim tempom. Na ovaj drveni model nanosio se i nabijao sloj maltera debljine 25-35 cm. Kada je malter vezao izvlačili su se drveni podupirači i postavljali na sljedeće mjesto. Uz pretpostavku korišćenja dva puta po pet modela dužine i samo 4 m, dnevni učinak građenja je iznosio oko 20 m. Rad se, naime, odvijao tako da se najednom mjestu kopao kanal, na drugom vršilo malterno zalivanje, na trećem stavljala oplata, a na četvrtom nanosio malter za pokrivač, dok se na petom kanal ponovno zatrpavao. Preostali zemljani materijal se nabacivao u formi nasipa. Ako je, dakle, dužina vodovoda iznosila oko 14 km, onda je ovaj posao sa tadašnjim skromnim tehničkim sredstvima, mogao da bude završen za oko dvije godine“.
Vodozahvat-rezervoar: Uz tok rijeke Cijevne, formiran je niz nepravilnih kamenih blokova (oblutaka), koji su služili za usmjeravanje vode prema vodozahvatu, a zatim kanalom prema Duklji. Vodozahvat je bio formiran od dva zida obrađenih kamenih blokova postavljenih u pravilnom nizu.
Kanal se pružao desnom obalom rijeke Cijevne, ukopan u pećine na nekim mjestima do dubine od preko tri metra. U dijelu kroz Ćemovsko polje pa do obale Morače kanal je bio ukopan u zemlju do dubine dva metra.
Bočni zidovi kanala do visine jedan metar, zidani su od pritesanih kamenih blokova kvadatnog oblika, ređani u pravilne horizontalne redove, spajani krečnim malterom sa krupnijim rječnim agregatom, a potom oblagani vodonepropustivim malterom .
Istim malterom, na nekim mjestima debljine preko 10 centimetara, obložena je osnova kanala, i kvadratno formirani taložnici za prečišćavanje vode. Na bočnim zidovima kanala jasno je uočljiva završna linija zida sa vodonepropustivim malterom, na koje se oslanja naknadno izgrađen poluobličasti svod. Kanal je bio širok pola metara, i visine u osi svoda, oko 1,25. metara. Nakon izgradnje, instalacija je prekrivana zemljomom.
Biser antike u lošem stanju: Danas je ovaj antički vodovod u lošem stanju, većim dijelom devastiran savremenom izgradnjom (naročito zapadni dio trase od Vrela Ribničkih do Morače) . Za svo vrijeme od kada je otkriven nije definisana njegova trasa.
Današnja saznanja o vodovodu imamo samo na osnovu uvida u devastirano stanje prilikom izgradnje savremenog vodovoda ili ugradnjom podzemnih elektro ili ptt instalacija. Pretpostavlja se da je relativno sačuvan na trasi kroz Ćemovsko polje (od skretnice za Omerbožoviće do mosta na rijeci Cijevni u dužini od 3 km).
Vodozahvat je u skorije devastiran zbog eksploatacije šljunka, čime je nepovratno izgubljena šansa za cjelokupnu prezentaciju ove, kod nas vjerovatno najveće antičke megastrukture. Danas su i ostaci ostataka počeli da se prekrivaju novim nanosima šuta i šljunka, tako da vjerovatno za godinu-dvije neće biti vidljivi ni u naznakama.
Kulturno dobro Rimski kanal za vodu (Cijevna-Doclea), nalazi se u ravnici uz Vrela Ribnička sve do kaptaže u koritu rijeke Cijevne. Nedavnom izgradnjom putne, vodovodne i ine infrastrukture ovaj kanal je devastiran do neprepoznavanja. Bukvalno je preoran bagerima da bi se u njemu našle nove vodovodne cijevi. Na kraju je ponovo zatrpan sa ostacima onoga što je ostalo od njega. O svijesti da se sve to radilo sa zaštićenim kulturnim dobrom naši moderni devastatori se “nijesu razumali”. Važno je bilo da budu efikasni i da u roku obave poslove. Što je antička “megastruktura” u odnosu na njihovu megastrukturu kojom su nas zadužili. Ali bojati se da će nas zaduživati i dalje. Jer njihovoj mašti i kreativnosti kada treba nešto uništiti što ima status Zaštićenog kulturnog dobra od nacionalnog značaja očigledno nema granica.
I pored radnji koje su značajno degradirale antički vodovod izgrađen za potrebe antičkog grada Duklja, možemo reći da je u fragmentima zadržao karakteristike koje ga svrstavaju u infrastrukturne građevine iz I vijeka nove ere, te stoga predstavlja jedinstven i rijedak primjer takvih građevina na našim prostorima i šire.
Zabrinuto opisujući stanje ovih kulturnih dobara prije pedesetak godina Pavle Mijović se pitao:
“Šta da se kaže o putu koji je iz Skadra, prijestonice Prevalitanije vodio u Duklju, o onome koji je Duklju povezivao sa antičkom Budvom? Šta da se kaže o velikim akvaduktima koji su vjekovima snabdijevali Duklju…
Oboreni miljokazi po Ćemovskom polju, raskopani svodovi vodovoda od Dinoša do Titograda, žalosni ostaci akvadukta na Ribnici-svjedoci milenijumskog rimskog graditeljskog iskustva-nikoga nisu opomenuli da ih sačuva, da ih utka kao zlatnu nit u tkivo svoje urbanističke vizije Titograda i njegovog regiona.”
Onda je naslućivano da je možda bilo kasno za tkanje, ali danas je izgleda što se tiče antičkog vodovoda definitvno prekasno. Savremeni neimari su se potrudili da nema više materijala za “tkanje”.
Ivan KERN
