Društvo

Hobi cetinjskog gimnazijalca: "Balkanska carica" umjesto Džastina Bibera

Osamnaestogodišnji Stefan Marković sa Cetinja od 15. godine u svojoj radionici pravi gusle, a tri godine ranije počeo je da svira na tom tradicionalnom instrumentu.
Hobi cetinjskog gimnazijalca: "Balkanska carica" umjesto Džastina Bibera
Portal AnalitikaIzvor

Kaže da ne voli mnogo da priča o sebi, jer može izgledati kao da se hvali. Zapravo je samo znatiželjan.

"Ne postoji stvar na ovom svijetu koja me ne interesuje", ukratko se predstavlja Stefan.

Na pitanje kako vršnjaci, koji rađe biraju Džastina Bibera nego "Balkansku caricu“, reaguju na njegov izbor, Marković odgovara:

"Na samom početku bilo je raznih prozivki, čak i pogrdnih. Ali su onda uslijedila gostovanja na TV, pa su mnogi htjeli da mi budu prijatelji. Onda sam ja birao... Uglavnom, vidjeli su da ne odustajem i sada nemamo nesuglasica. Privatno često slušam duhovnu muziku i rado je pojem, što je dijelom i uticaj mog angažmana u Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi (predsjednik sam Crkvene omladine CPC). Osim gusala, volim i naše starogradske pjesme", kaže Marković za Pobjedu.

Prve korake na bini napravio je još u vrtiću.

"U predškolskom uzrastu zainteresovali su me javni nastupi. To su uočile i vaspitačice i dale mi dosta prilika da nastupam pred publikom", sjeća se on.

Prve gusle

Kao mali je dosta vremena provodio sa đedom i babom, "upijao“ stare priče koje su dodatno budile znatiželju... Uporedo sa osnovnom, pohađao je i muzičku školu, počeo da svira harmoniku, ali je i napustio. "Jad“ za harmonikom i teška povreda natkoljenice, kad je imao 12 godina, umnogome su uticali da se opredijeli za gusle.

"Povreda je bila veoma teška i propisano mi je strogo mirovanje. Kao i svu đecu, teško me je bilo smiriti. Da bi mi te dane učinili zanimljivijim, donijeli su mi stare gusle od đeda sa majčine strane", sjeća se Stefan.

Svima je na početku bilo neobično, ali je njemu išlo sve bolje.

"Otac je rekao da će mi kupiti profesionalne gusle, ali ako batalim da sviram vratiće ih. Nijesam batalio, naprotiv. Kasnije sam se priključio guslarskom društvu "Sveti Ivan Crnojević“ sa Cetinja. Od tada, uz pomoć guslara Rajka Radovića, usavršavam instrument i tehniku. Moji uzori su Jevrem Ušćumlić i Branko Perović", kaže Marković.

Najmilija epska pjesma mu je "Balkanska carica“ koju je napisala Milojka Perović.

"Balkanska carica“ govori o zaista lijepoj, ali i tužnoj priči, lako se pjeva i lijepo zvuči. Jedan od razloga što mi je omiljena je što sam upravo sa tom pjesmom doživio uspon u karijeri. Uopšteno, više volim deseterac "narodskih pjesnika“, mada ne izbjegavam osmerac i narodnu poeziju. Kod pjesme je veoma važna emocija, mada svaka ima svoju emociju, koju je guslar dužan da interpretira da bi je prenio publici", kaže Marković.

Pitali smo Stefana kako uspije da zapamti tekst duge, arhaične pjesme.

"Kada nešto volite, ništa nije teško. Mnoge pjesme sam naučio slušajući, jer nijesam mogao doći do teksta, neke zapisujući, a neke i čitajući", kaže on.

Prvi radovi

Kaže da mu je bilo malo što gusla, pa je prije tri godine poželio i da ih sam izrađuje.

"Sve je opet počelo iz moje znatiželje, pa sam poželio da pravim taj zaista fantastični instrument. Onda sam naišao na razumijevanje i dobru volju Veselina Juškovića, graditelja gusala i duboresca koji me je učio i upućivao, a bogami i pomagao u pravljenju prvih instrumenata", navodi on.

Stefan je detaljno ispričao što je najvažnije za kvalitetne gusle, od kojeg drveta su, koju kožu koristi, koja dlaka je najbolja za gudalo.

"Da bi gusle bile fantastične sa aspekta zvuka, treba da su što lakše i imaju što tanju karlicu. Potrebna je tanka jareća koža, jako zategnuta, konjska dlaka na gudalu, a na guslama najlon (silk) za ribolov. Najlon se takođe može koristiti i na gudalu, a konjska dlaka daje znatno "pitomiji“ zvuk, objasnio je on.

Na pitanje šta se od ukrasa najviše traži, Marković odgovara da je tradicionalni ukras kozorog, a traže se grb Crne Gore, orlovi.

"U ovom slučaju sam sada ravnodušan, ali na početku mi je orao bio najmiliji. Mada, sve što stavimo na gusle ima simboliku", poručuje Marković.

Govoreći o mjestu gusala u savremenim godinama, podsjeća da su one u istoriji bile i instrument i oružje, a svakako simbol Crne Gore i Crnogoraca.

"Greota je i sramota da propanu gusle, a sada su, nažalost, na rubu egzistencije krivicom guslara i pjesnika, a sve pod dejstvom politike. Mada, primjećuje se da su se ljudi donekle počeli "trzati“ da budu vraćene na mjesto gdje pripadaju. Moramo svi i guslari i ljubitelji gusala prevazići političku barijeru, priznati pravu stranu istorije da bi vratili gusle đe pripadaju u našem gorštačkom narodu", kaže Marković i dodaje da se upravo zbog nemarnih kolega, koji su zloupotrijebili gusle u komercijalne svrhe, desilo mu se da je jedan nastup i zabranjen.

Stefanovo bratstvo je porijeklom sa Začira, sela iz srca Riječke nahije, koje se nalazi između Ceklina i Ljubotinja. Živi sa roditeljima i dva mlađa brata, ali, kaže, kao da živi i sa đedovima i babama budući da stanuju u istom gradu, stalno se gledaju.

"Bavim se i glumom, režijom, crkvenim pojanjem, sudim košarkaške utakmice... Na neki način bavim se i politikom budući da sam na zasijedanju Dječijeg parlamenta u crnogorskoj Skupštini tri puta predstavljao Cetinje. Ali, ne namjeravam da se odreknem gusala ni kao izvođač ni kao graditelj", poručio je na kraju 18-godišnji Cetinjanin.

Anegdote

Iako još gimnazijalac, Marković je već imao nekoliko stotina nastupa. Neke od njih obilježile su i anegdote.

"Guslam skoro sedam godina, ali me kolege i dalje gledaju kao da mi je 12-13 godina, tako se nedavno dogodilo da sam najavljen kao najmlađi guslar. Sreća je bila da tada nijesam nosio bradu", smije se Marković.

Ispričao je još jednu, upečatljivu.

"Budući da često izvodim "Potonju uru Njegoševu“ onako u mantijama, u više navrata mi se desilo da mi ljube ruku i traže blagoslov. Neki iz neznanja, misleći da sam zaista vladika, a neki iz šale", priča mladi guslar.

Portal Analitika