Retorika je još uvek prkosna, ali je javni žar atrofirao. Izbledjeli su pobunjenički grafiti po zidovima oronulih zgrada. U Havani sam vidjela dio ulične slike Che Guevare, sa dugim uvojcima i legendarnom beretkom. Isprana usta i brkovi pojačani su vodootpornim flomasterom. I u Teheranu su bilbordi ranih revolucionara sa turbanima izbledjeli na suncu i djeluju avetinjski.
U obje zemlje se dekadentna potkultura – alkohola, droge i prostitucije – bestidno ruga revolucionarnom moralu. Tokom teških devedesetih godina prošlog vijeka na Kubi, poslije pada Sovjetskog Saveza i obustavljanja pomoći iz Moskve, vlada je tolerisala seksualni turizam. Rum je i dalje sveprisutan i zovu ga vitamin R. I u Iranu su se devedesetih opet pojavile prostitutke u šatorima. Kako izvještava UN, danas u Iranu ima više od 1,3 miliona zavisnika od opijata. Alkohol je zabranjen zakonom kao zločin protiv boga, ali ove godine iranski teokrati su najavili otvaranje 150 centara za liječenje od alkoholizma.
Iako traju decenijama, oba režima su nesigurna u sebe i bolesno sumnjičava. Obavještajne službe su prožele sve pore društva. Prva generacija vođa je prešla u sferu gerijatrije. U vazduhu lebdi pitanje: šta dalje? Na Kubi će bolesni Fidel Castro uskoro napuniti 90 godina. Njegov brat Raul koji ga je naslijedio 2008. ima 84 i obećao je povlačenje sa vlasti 2018, po isteku mandata. U spekulacijama o nasljednicima pojavljuju se Raulova ćerka Marijela, direktorka kubanskog Nacionalnog centra za seksualno obrazovanje i aktivistkinja za prava homoseksualaca, i prvi potpredsjednik Miguel Díaz-Canel. Iranski revolucionarni vođa Ayatollah Ruhollah Khomeini je umro 1989. (danas bi imao 113 godina), a njegov nasljednik Ayatollah Ali Khamenei ima 76. Iranci su u februaru izašli na birališta da izaberu novu skupštinu od 86 eksperata, koji će izabrati sljedećeg vođu kada sadašnji umre.
Ekonomski krah je primjetan u oba grada. Biseri arhitekture vapiju za rekonstrukcijom. Nijedna od dvije zemlje ne obezbjeđuje državnu pomoć za “ugnjetene”. Za njih nema hrane, goriva, javnih usluga, obrazovanja i zdravstvene nege – a u to ime su izvedene obje revolucije. Oba režima uveliko podstiču privatno preduzetništvo.
Obje revolucije su najveći uspjeh postigle u obrazovanju, uz posljedicu da ogroman broj građana želi da napusti zemlju. U obje zemlje pismenost prelazi 85% (među mladima do 90%) – što je više nego u mnogim zemljama Kariba ili Bliskog istoka. Većinu akademskog stanovništva u obje zemlje čine žene, ali oba pola su potplaćena. Ni Havana ni Teheran ne mogu da zaustave odliv mozgova.
Najveća sličnost je ipak napetost između ovih zemalja i SAD. Revolucije na Kubi (1959) i u Iranu (1979) nisu bile samo reakcija ne nepravednu i korumpiranu vladavinu domaćih autokrata, već i reakcija na američki uticaj.
Kada sam posjetila Muzej Zaliva svinja zatekla sam zidove pokrivene fotografijama „mučenika“ koji su poginuli 1961. u borbi protiv nespretne intervencije u režiji CIA i fotografijama kasnijih masovnih suđenja uhvaćenim „plaćenicima“. Muzejske sale su pune otetog američkog oružja i zastarjelih ruskih tenkova (koje imaju i Kubanci). Napuštena američka ambasada u Teheranu je sada muzej posvjećen burnoj istoriji iranskih odnosa sa Amerikom, od državnog udara 1953. protiv demokratski izabranog premijera Mohammada Mossadegha, koji je orkestrirala CIA i kojim je šah vraćen na vlast. U nekim sobama je izložena stara špijunska oprema i fotografije američkih talaca poslije zauzimanja ambasade 1979.
Kubanski i iranski režim povezuje i nacionalizam i, uprkos svim nevoljama, oba društva su ponosna na svoju političku nezavisnost. Kubanci se nikada nisu pobunili protiv klana Castrovih. Jedan mladi Kubanac mi je sa nostalgijom pričao o Fidelovim beskrajnim govorima. Milioni Iranaca protestovali su protiv krađe na predsjedničkim izborima 2009, ali većina je izašla da glasa 2013.
Havana i Teheran su istovremeno krenuli u proces pomirenja sa svojim moćnim protivnikom. Uzrok ove promene je nemoć ostarjelih lidera i njihov pokušaj da sebi obezbjede još jedan politički ciklus. To je mješavina pragmatizma, realnosti i nužde. Ni jedna ni druga revolucija još nisu propale, ali činjenica je da se najveće zajednice kubanskih i iranskih prognanika nalaze u SAD. U Majamiju se jede ukusnija kubanska hrana od one u Havani, a persijska kuhinja u Los Anđelesu je bolja od one u Teheranu.
Prevela Slavica Miletić
Pescanik.net
