Prema njegovim riječima, Đukanović je svojom bezumnom i anticrnogorskom politikom srušio sve mostove saradnje i viševjekovnog prijateljstva sa Rusijom, a sada sebi daje za pravo da rusofobiju kao model ponašanja nametne kao obavezu svim političkim i društvenim činiocima.
“Taj model podrazumijeva histeričnu glorifikaciju NATO integracija i puzajuću spoljnu politiku u kojoj američka ambasadorka u stvari postaje neformalni gospodar Crne Gore. Gotovo da zvuči veleizdajnički groteskno kad nas Đukanović optužuje da ugrožavamo crnogorsku nezavisnost, ako čitava Crna Gora zna da je marionetski režim potvrdio koliko je naša država nezavisna, kad je po nalogu američke ambasade brutalnom represijom razbio mirne demonstracije 17. oktobra. Izgleda da razlog za razbijanje protesta leži u činjenici da američkoj ambasadorki nijesu odgovarala mirna okupljanja na kojima se pojavljuju slike sa likom Vladimira Putina, a niko od prisutnih da se sjeti i uokviri Hilari Klinton”, navodi Knežević.
On ističe da “Đukanoviću nije smetao Vladimir Putin 2006. godine kad je Rusija, odmah nakon Islanda, kao druga država na svijetu priznala rezultate referenduma, kao što mu nijesu smetale stotine miliona evra ruskih investicija u Crnoj Gori, kao što mu nije smetalo da se neposredno posle referenduma šepuri po Moskvi ali istovremeno plače i moli za još malo denjgi kako bi postavio na noge mladu crnogorsku državu”.
“Okružen poltronskom kamarilom koja je neprirodno bildovala njegov ego, Đukanović je umislio da će stvoriti ambijent u kojem će Rusi ulagati u Crnu Goru, a on od toga novca finansirati NATO kampanju, uvodeći pritom svaka dva mjeseca nove sankcije Rusiji. Pošto Rusija nije prihvatila ovakav koncept Đukanovićevog "prijateljstva", on se poput Srećka Šojića našao "iznenađen i uvređen" jecajući u krilu američke ambasadorke,koja ga je tješila pjevušeći poskočice”, ističe se u saopštenju Kneževića.
On napominje da je za razliku od Đukanovića, i danas i 2006. imao isti stav prema Rusiji, pun poštovanja, prijateljstva i zahvalnosti što je kroz tri vijeka naših odnosa dominantno doprinijela da opstanemo kao narod.
“I zbilja nas čini ponosnim što naša politika i u Crnoj Gori i u Rusiji ima saveznike, što je i sam premijer nevoljno priznao. Zato imamo obavezu da Milu Đukanoviću poručimo da se ne zalijeće sa NATO prognozama, jer ulazak Crne Gore u NATO bez prethodno organizovanog referenduma ne bi bio obavezujući, i trajao bi koliko i mačku svatovi, pošto bi prvom povoljnom prilikom poništili tu anticrnogorsku odluku. I da ne bude zabune, ovo nema veze sa Rusijom, ovo je isključivo crnogorsko pitanje, a na Crnu Goru imamo pravo makar koliko američka ambasadorka, i spremni smo svim raspoloživim demokratskim sredstvima da branimo ovo pravo”, poručuje predsjednik DNP-a.
