Zanimljivo je kako se nacionalno izjašnjavao. Na prijavnom listu za upis u prvi semestar Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu od 14. oktobra 1912. godine, hrvatski je naveden kao Andrićev maternji jezik. Na prijavnom listu za Jagelonski univerzitet u Krakovu, deklarisao se kao Hrvat.
Poslije Prvog svjetskog rata doselio se u Beograd te nakon par decenija, kako to u Beogradu obično biva, preumio, proglasio se za Srbina! Nije nimalo neuobičajeno da u Beogradu ljudi - kojima nikada niko nije bio Srbin, odbače svoju nacionalnost i proglase se za Srbe. Znamo da je srpstvo fantastično istrenirano da ljude nabjeđuje da su Srbi, pa tako mnogi pokleknu, neki prije neki kasnije, rijetki nikad. Znamo da je u Beogradu nemoguće biti nesrbin iz bivše Jugoslavije, a da vas svakih nekoliko dana u školi, kolege na poslu, prijatelji... ne podśećaju da ste vi zapravo Srbin i srpskog porijekla, pri čemu Crnogorcima pokazuju Gorski vijenac, a rimokatolicima ni sam ne znam što pričaju, vjerovatno ono jednostavno - "ma vi ste svi Srbi". Nabjeđivanje pripadnika drugih naroda da su Srbi, je srpski nacionalni sport i njime se bavi bar milion Srba.
U današnje vrijeme śedočimo kako su se režiser Bošnjak Emir Kusturica i ekonomista Albanac Mahmut Bušatlija proglasili za Srbe. Takođe, mnogi crnogorski političari su iz Crnogoraca javno prešli u Srbe, a naravno i bezbrojni obični ljudi, koji lako pokleknu pred sistematičnim pritiskom.Istoričar i diplomata prof. dr Milan St. Protić u emisiji TV B92 "Utisak nedelje", 4. decembra 2005. Iva Andrića je nazvao "moralnim bednikom", pa obrazložio:
"Imam li ja pravo da ispričam priču, pa će gledaoci sami zaključiti da li je moralni bednik teška kvalifikacija ili nije? Ivo Andrić je bio diplomata, to svi znaju, bio je zamenik ministra spoljnih poslova, Stojadinovićev, a bio je i naš prvi postavljen ambasador u Berlinu pod Hitlerom. I u tom svojstvu, to verovatno vi znate, prisustvovao je potpisivanju Trojnog pakta u Beču 25. marta 1941, koji su potpisali tadašnji ministar spoljnih poslova Jugoslavije Cincar Marković (kog su posle komunisti streljali kao psa, je li tako), i Joakim fon Ribentrop. Tom činu je prisustvovao i Ivo Andrić. Posle rata je zahtevao, molio, kukumavčio određene ljude u komunističkoj vlasti da ta fotografija bude retuširana i da njegov lik bude skinut, da se ne vidi da je on tome pripadao. Odmah se upisao u partiju posle rata i išao u prvu delegaciju Udruženja književnika u Bugarsku u šinjelu komunističkom i s njihovim..."
Mišljenja sam da presuđivati o moralnom liku Iva Andrića nije dovoljno samo na osnovu par detalja iz njegovog života, ali eto, zanimljivo je saznati stav jednog poznatog istoričara.
