Dok se o prvom nuklearnom programu, koji je počeo nakon Drugoga svjetskog rata, ponešto zna, za program iz 1980-tih čuli su tek malobrojni. Kako piše Jutarnji list, u drugom jugoslovenskom nuklearnom programu, kodnog imena "Sutjeska", važnu ulogu igrao je sarajevski "Energoinvest". Karijera Božidara Matića bila je neraskidivo vezana za tu kompaniju na čijem je čelu bio od 1989. do 1993. godine.
- Kad je počeo nuklearni program u "Energoinvestu", nijesam u to bio upućen. Saznao sam to na čudan način, kada sam se 1985. vratio u "Energoinvest" nakon što sam četiri godine bio rektor Univerziteta u Sarajevu. Postavili su me tada za potpredsjednika za istraživanje i razvoj. "Energoinvest" je imao 11 istraživačkih centara, od kojih je šest bilo, prema ondašnjoj kvalifikaciji, na nivou instituta. Iako sam prije bio direktor jednog od tih instituta i sarađivao s ostalima, odlučio sam obići svaki, kako bih se bliže upoznao s time što se radi - priča Matić.
No, nijesu ga pustili u jedan dio zgrade Instituta za termotehniku i nuklearnu tehniku - ITEN.
- Rekli su mi: "Ovdje se radi jedan projekt. Prema ugovoru, projekt ne može vidjeti niko osim onih koji imaju dozvolu za to". Pomislio sam da je to povezano s vojskom. Rekao sam da mi ne mogu kao potpredsjedniku "Energoinvesta" kriti što se radi u institutu. Na to su se saglasili i tražili da me se stavi na popis onih koji imaju pristup projektu - kaže Matić, nakon čega je dobio poziv od tadašnjeg predsjednika jugoslovenske vlade Branka Mikulića, na sastanak u Beograd.
- Mikulić je formirao Savezno izvršno vijeće (SIV) u kome se pojavio novi resor koji prije nije postojao na saveznom nivou: nauka i tehnologija. Prihvatio sam poziv, a kad smo radili program čime će se baviti novoosnovani Savezni komitet za nauku i tehnologiju, tamo nije ušla nuklearna tehnologija. Postavili smo druge ciljeve - naglasio je Matić.
Ipak, kao savezni ministar za nauku vremenom je saznao o jugoslovenskom nuklearnom programu, ali "iz druge ruke". Jugoslavija je 1980-tih razvijala dva uporedna programa: program A bio je usmjeren prema nuklearnom oružju, a program B bio je usmjeren na civilnu upotrebu nuklearne energije, u čemu je važnu ulogu igrao "Energoinvest".
- JNA je sve ugovarala s "Energoinvestom", koji je zatim sklapao ugovore s ostalim institutima, uključujući i ITEN. Sve je bilo logično podijeljeno i ništa se nije dupliralo. Nije bilo konkurencije između instituta, jer jedni nisu znali što drugi rade. Sve je to bilo u najvećoj tajnosti - pojasnio mi je Matić.
U Zagrebu je program A bio posebno usmeren na razvoj neutronske komponente bombe. Grupa sastavljena od desetak fizičara, elektroinženjera i tehničara iz Instituta "Ruđer Bošković" bila je direktno uključena, a samo dvojica su znali pravu svrhu projekta na kojemu rade. On dodaje kako je "Energoinvest" - bio odlična maska, jer u slučaju da nešto prodre u javnost, uvijek se moglo naći opravdanje da je riječ o istraživanjima za civilnu upotrebu nuklearne energije.
Matić dalje priča o važnom sastanku u saveznoj Vladi 1988. godine.
- Jednoga dana zove mene Branko Mikulić i kaže: "Daj, molim te, dođi na jedan delikatan sastanak, ukinućemo nuklearni program. Znaš li što o tome?" Kažem: "A nešto sam načuo". Na to će meni Branko: "Ne može to Jugoslavija raditi, mi moramo ići u privrednu reformu, nuklearni program je fantazija iz nekih drugih vremena. A ja to moram reći Generalštabu". Kada sam došao na sastanak, već su tamo bili svi na čelu s Veljkom Kadijevićem. Iznenadio me njihov civilizovani pristup kad im je Branko rekao da Jugoslavija odustaje od nuklearne bombe. Nijesu se bunili. Kadijević je čak rekao da mi naše probleme ne možemo riješiti bombom. Kasnije mi je palo na pamet da na sastanku nije bilo generala Zvonka Čanadija, jedinog hrvatskog generala u operativnom dijelu, čovjeka broj 1ili dva nakon Kadijevića. Možda nije ni znao za projekt nuklearne bombe - kazao je Matić.
Naglasio je kako se na sastanku raspravljalo o praktičnim problemima napuštanja tajnog nuklearnog programa.
- Moj utisak je da JNA nije iskreno ugasila nuklearni program, nego je nuklearni materijal sačuvan. Dakle, mislim da je vodstvo JNA reklo Mikuliću da će ugasiti nuklearni program, a u tajnosti nastavilo da pravi prljavu bombu - klasičnu bombu punu nuklearnog materijala koja kod eksplozije zagađuje sve okolo. Tu sam informaciju dobio s nekoliko strana. Dokle se došlo, ne znam. Nije Radovan Karadžić bez veze prijetio da će prljavom bombom gađati Beč i Rim - navodi sagovornik Jutarnjeg lista.
Na konstataciju kako mnogi misle da je jugoslavenski nuklearni program bio samo blef i da zemlja poput Jugoslavije nije mogla napraviti nuklearnu bombom, Matić kaže da se varaju.
- Nije to bio blef, nego ozbiljan program razvoja nuklearne bombe. Prvo, bili su uključeni svi znanstveni kapaciteti "Vinče", "Ruđera Boškovića", "Josefa Štefana", ali i nekih drugih, poput Instituta za nuklearne sirovine u Srbiji. Treba voditi računa i da su napravljeni sporazumi s Irakom i Libijom za izradu rakete. Što će vam bomba, ako nemate raketu koja je nosi? Prvo je potpisan ugovor s Irakom o raketi dosega 100 kilometara koja je napravljena. I ona se može smatrati operativnim oružjem - kazao je Matić.
On navodi da je bila zamišljena i projektovana i raketa dometa 300 kilometara, ali je rat onemogućio njenu realizaciju.
- Za eksperimentisanje tom raketom bio je određen teren od Širokog Brijega do Herceg Novog. Taj slabo naseljeni potez je nekakvim urbanističkim planovima bio rezervisan za eksperimentisanje raketom i tamo se nije smjelo ništa graditi. Kada je priprema za tu raketu bila u toku, Jugoslavija je poslala čovjeka da vidi kako idu pripreme u Iraku. Tada je nastao prvi nesporazum: projekat je u Iraku vodio Sadamov zet, inače čovjek visokog obrazovanja stečenog na Zapadu. A mi smo poslali našeg doktora nauke sa Stenforda. Bio je to susret dva jaka ega. Kad se naš čovek vratio, napisao je negativan izvještaj, jer je njegov ego bio pogođen - ispričao je Matić.
Izvor i foto: Jutarnji.hr/Tanja Rudež, Denis Ruvić/EPH
