Istorijski, pisanje i slikanje po zidovima datira još od učinkovitosti pračovjeka. Bar je tako ostalo zapisano na zidovima pećine Altamire. Nastanak savremenih grafita, bar u formi koja je prepoznata danas, pripisuju se njujorškim uličnim umjetnicima, te slikama i natpisima koje su ostavljali na zidovima gradskog metroa.
Kod nas, pak, o zvaničnim nastancima grafita vjerovatno bi se moglo govoriti nakon ispisivanja, sada već čuvenih i jednostavnih riječi, negdje i nekad, na tek ofarbanoj fasadi, a koje su glasile – „džaba ste ga krečili“. Uostalom, upravo te riječi će nešto kasnije postati sinonim bunta protiv nastanka svega i svačega što je prepoznato kao mazanje i uljepšavanje stvarnosti. Jer, očigledno, na ulici ta fora nije prošla. Ali, stekao se utisak da su bijeli zidovi itekako postali pametniji. Ili, bar, čitljiviji.
Iako, prema zakonskim odrednicama, pisanje po zidovima je u mnogim državama okarakterisano kao vandalizam, te je shodno tome i bilo kažnjavano.
Grafiti, prema značenju te riječi, pretpostavljaju ljude koji raspolažu vještinom pisanja, crtanja ili slikanja. Ta populacija, za koju se u mnogo slučajeva vezuju upravo termini – drskost, bezobrazluk, nevaspitanje, prostakluk , divljaštvo....(dalje upisati prema želji) svojevoljno je lišena slave i profita i živi na ulicama svakog većeg ovozemaljskog grada.
O njihovom umjeću može se govoriti i kao neprikosnovenoj opoziciji svima koji su svoj građanski status stekli samo i isključivo zahvaljujući prijavi mjesta boravka.
Tek, umijeće narušavanja praznine bijelih zidova se ispostavilo kao višedecenijska borba za opstanak i slobodu misli onih kojima su asfalt i betonski blokovi prirodno životno okruženje. Svakako, na račun sveukupnog nezadovoljstva koje pomenuti milje može da ponudi.
''Ođe ko ne poludi, taj nije normalan''.
Ovaj grafit se zadugo nalazio na zidu zgrade u podgoričkoj ulici Svetozara Markovića, a zapravo je bio aforizam novinara Milana Duga Krivokapića (1947 – 2008) objavljen ranih osamdesetih godina prošlog vijeka. Samo je prisvojen i njegov vijek je određen malo drugačijim okolnostima. Čak, put ovih riječi ne jenjava, a turneja nekoliko članova grupe Bijelo Dugme koja je započela prije par večeri koncertom u Beču naslovljena je skraćenom verzijom „Ko ne poludi, taj nije normalan“. Svakako, ovaj podatak se ne spominje zbog prastarog balkanskog uvjerenja kako Brega voli da zahvati sa svake strane, već zato što neke misli, samo i zaista, zaslužuju besmrtnost. Taj grafit je tek tome malo pripomogao. A i Brega.
U stvari, na toj lokaciji, a za koju se sada već ispostavlja sasvim izvjesna inventivnost, nekih stotinjak metara dalje, naspram podgoričkog Pravnog fakulteta zadugo je stajao još jedan upamćen grafit – „Pola grada bilduje, cijeli grad duva''.
Dalje, a i nešto beskompromisnije, potkraj devedesetih godina prošlog vijeka, dok smo trošili naše godine čuvene smišljotine zvane tranzicija, uoči nekih parlamentarnih izbora i rame uz rame sa političkim parolama osvanuo je i jedan čudan, opominjujući grafit koji je glasio – „ne ljuljaj sine babu, nije se zato objesila“. Prekrečen je istog dana. Oni sa političkim promocijama su ostali na zidovima i zadugo nas ružnjikavo gnjavili. Baš kao što to i danas čine.
Svejedno, grafiti su poodavno uspostavili svoj kontinuitet. U prilog tome, a i domaćim političkim parolama koje su obilježile našu stvarnost, u naselju Zabjelo, dakle radničkoj kolijevci, osvanuo je jedan grafit koji je posebno puno značio nostalgičarima i koji su mnogi voljeli – „druže Tito siđi dolje, da živimo malo bolje“.
Nešto nalik tome, samo malo eksplicitnije, osvanulo je u Hrvatskoj, u gradu Zagrebu, nakon tamošnje spoznaje slične kakvoće življenja – „poslije Tita, dopala nas kita“.
U tom smislu, Podgorica je bilježila i jedan prilično sažet, čitak i jasan grafit – „bježi sotono, ođe je gadno“. A onda, valja napomenuti i jedan u blizini ovdašnjih mondenskih kafea, potpuno epske sadržine: „ko uči znaće, ko krade imaće“. Da, imao je i zarez. Da, prekrečen je.
Nego, putem istorijske sadržine, valja se prisjetiti i jednog grafita koji je osvanuo u Beogradu, na platou između zgrada Filozofskog i Filološkog fakulteta, na postolju Njegoševog spomenika, a u vrijeme rata na teritoriji bivše Jugoslavije. Tamo je jasno pisalo ''Srbija me ubija''. Poslije se, navodno, pričalo – ''svaka li mu je sveta''. Spomenik je, naravno, zajedno sa postoljem, restauriran.
Uostalom, u istom tom gradu nešto kasnije se pojavio i vjerovatno najčuveniji grafit koji je obilježio devedesete godine i vrijeme kada su u glavama mnogih Beograđana bile samo nade sa pogledom na iseljeničke vize i avionske karte za Toronto ili Sidnej. Grafit je glasio – ''ko izađe zadnji neka ugasi svijetlo''.
Iz beogradskog komšiluka, u Zemunu, bilježi se grafit tipičan za to podneblje, „novi padež Zemunativ: koga, čime“.
Ipak, sa istorijske tačke gledišta, a kao najava dolaska skorojevića koji će nam se petljati po životima i svojim prisustvom prilično poraditi na ojađivanju zdravog razuma, par ispisanih riječi koje su zadugo bile na zidu crnogorskog pozorišta u Podgorici moglo bi se smatrati jednim od najvažnijih i suštinskih grafita: „Napolje lulaši“.
Sadašnjica, pak, bilježi nove tendencije, shodno ponuđenim populističkim uvjeravanjima političara: „Školuj sina pa šalji na biro, plantaže se same obrati ne mogu“.
Za kraj, svakako ne treba izostaviti ni činjenicu kako ni crnogorski gradovi nisu pošteđeni grafita uvredljive sadržine i govora mržnje, a zapravo se odnosi na ispisivanja šovinističkih, fašističkih, homofobnih, retrogradnih i frustriranih poruka. Jer, zidovi su trpeljivi i prema raznim devijantnim idejama.
Tek, tu nas negdje stiže ona bazična i obeshrabrujuća poruka – džaba ste ga krečili. Ali, niko nam nikada nije obećao da je suživot sa grafitima bezazlena stvar.
(foto: Ivana Božović)
Željko VUKMIROVIĆ
