- I ono čime se bavim nije direktno vezano za pitanje ljudskih prava, koliko predrasuda. To su neke stvari na koje vas unaprijed pripremi javno mnjenje, pa to postane neka vrsta učenja, a kasnije - naša "vjera". To je problem koji ne pokušavamo da riješimo, da sagledamo suštinu stvari, jer nam je pogled zamagljen predrasudama.
Grabner se u podgoričkoj Galeriji "Centar" predstavio ciklusom slika "Život u etiketama" za koji ističe da je nastao upravo iz dubljeg pronicanja u norme današnjeg društva.
- Čovjek je osnova društva. Dakle, mi smo krivi za to kako društvo reaguje, za sve predrasude i ne možemo iz toga da izađemo. Problem je što čovjek postaje posvećenik tog i takvog društva, punog unaprijed pripisanih "etiketa", to jest predrasuda - pojašnjava on.
Ono što ga je pokrenulo da dio svog opusa posveti ovoj temi nije bio neki određeni događaj.
- Nikad na svojoj koži nijesam osjetio kako je to biti manjina, ali jesu neki moji prijatelji, koji su dolazili u Sloveniju kao izbjeglice. Više me je zanimalo to da ako su norme iste za sve, zašto se smatramo različitima? Zanima me mehanika mišljenja, kako um radi. Tako su na površinu izbila sva ta pitanja o predrasudama. U stvari, na neki način posvećujem život istraživanju te mehanike uma.
Kao primjer drugačijeg i prihvatanja predrasuda navodi (sasvim uobičajene) reakcije na pojedine njegove slike, koje i sam naziva "pomalo agresivnim" za galerijske prostore.
- Kad polni organ ili njegovu sliku vidimo u nekom javnom prostoru, diže se buka. Baš takve slike su značajne. Jer, kada pričamo o prizorima koji su na njima - sve nam je jasno, ali kada se sretnemo sa time u stvarnosti - nastaje problem. Neke od najjačih predrasuda vezane su upravo na naše reperoduktivne organe i ono što oni znače. A, između polnog organa i, na primjer, ruke nema razlike. U intimnom protoru ova slika ne bi izazvala reakciju, ali u javnom prostoru sama sredina nas izaziva na očekivanu reakciju. No, treba da bude jasno da mi te reakcije sami stvaramo, jer smo dio društva - precizira naš sagovornik, te dodaje kako u tom i takvom okruženju nastaje određeni stav, ali da je odgovornost individualna.
No, Grabner ne osuđuje, već potcrtava da je riječ o reakciji normalnoj za jednu ljudsku zajednicu.- U protivnom, ne bi uopšte razumijeli. No, meni je bitno i da shvatimo kako dolazimo do takvog stanja. Zato sam ranije rekao da je i ljubav nešto što smo iskonstruisali - pa i sama istina - i to je ono u što vjerujemo. Dakle, istina nije univerzalna, već individualna i treba da predstavlja ljepotu života - dodaje on.
Zato se, dodaje, bori protiv predrasuda onako kako najbolje zna, svojim radovima.
- Pokušavam da stvaram uslove za drugačije razmišljanje, jer su oni pokretači novih ideja. Mislim da umjetnost treba da bude racionalna i mora da ima poruku. Ne postavlja se pitanje da li ljudi to razumiju ili ne. Pitanje je samo - ko želi to da razumije i prihvati. Jer, već stotinu godina pokušavamo da se osvjestimo kao društvo, ali nam to još nije uspjelo - zaključuje Grabner za Portal Analitika.
