Odluka o podizanju spomenika Pekiću donijeta je na inicijativu njegove porodice, a spomenik je podignut sredstvima Fondacije "Borislav Pekić", ističu iz izdavačke kuće Laguna.
- Pekić nam je ostavio proganjajući osjećaj duga prema sopstvenoj zemlji, i nevažno je ko mu podiže spomenik, već da mu pokažemo šta smo i koliko smo od njega naučili - rekao je Vučić.
Dragan Velikić je u govoru prilikom otkrivanja spomenika istakao da "nigdje Beograd nije toliko prisutan u svom milenijumskom trajanju kao što je to u književnom djelu Borislava Pekića".
- Niko nije poznavao beogradske ulice i trgove kao Pekićevi junaci. Sjetimo se putanja kojima je hodočastio Arsenije Njegovan poistovjećujući se sa svojim kućama... Grad apsurda i paradoksa diše u Pekićevim knjigama. Borislav Pekić - baš kao Tesla, Pupin, Milanković i Andrić - naš je putokaz ka idealu oličenom u duhu Evrope. I zato se nadam da se ovo obilježje neće pretvoriti u oltar klanjanja i mrmljanja opštih mantri, već će služiti kao spomen nepokolebljive individualnosti i slobodne misli, uz mrvicu ironije i samoironije, što su osvjedočene vrijednosti Borislava Pekića - kazao je Velikić.
Podsjećamo, ovaj značajni pisac rođen je 4. februara 1930. godine u Podgorici, a živio je zatim u Novom Bečeju, Mrkonjić Gradu, Kninu, na Cetinju i u Bavaništu. Od 1945. godine živio je u Beogradu, gdje je pohađao Treću mušku gimnaziju i maturirao 1948. godine. Od 1948. do 1953. bio je na izdržavanju petnaestogodišnje kazne strogog zatvora u KPD Sremska Mitrovica i KPD Niš kao pripadnik Saveza demokratske omladine Jugoslavije, ali je pomilovan 1953. godine. Studirao je eksperimentalnu psihologiju na Filozofskom fakultetu Beogradskog univerziteta. Radio je od 1958. do 1964. godine kao dramaturg i scenarista u filmskoj industriji i bio autor brojnih filmova. Prema njegovom tekstu "Dan četrnaesti" snimljen je film koji je predstavljao Jugoslaviju 1961. godine na filmskom festivalu u Kanu. Prvi roman, "Vreme čuda", objavljuje 1965. godine. Od 1971. godine živio je i radio u Londonu, gdje je i umro 2. jula 1992. godine. Bio je dopisni član SANU od 1985. godine, potpredsjednik PEN-a i član Krunskog savjeta. Za roman "Zlatno runo", fantasmagoriju u sedam tomova (1978-1986) dobio je 1987. Njegoševu nagradu. Povelju "Majska rukovanja" Doma omladine "Budo Tomović" za izuzetne stvaralačke rezultate na polju književnosti i kulture dobija 1990. godine. Autor je oko 30 dramskih djela za pozorište, radio, televiziju i film. Septembra 1997. posthumno mu je dodijeljena Počasna plaketa na festivalu Mojkovačka filmska jesen. Djela su mu prevedena na engleski, njemački, francuski, italijanski, španski, holandski, poljski, češki, slovački, mađarski, rumunski, retoromanski, makedonski, slovenački i albanski.
Izdavačka kuća Laguna, objavila je njegova cjelokupna književna djela u ciklusu od 14 tomova.
