U osnovi lkovnih opservacija Marije Tošković, prepoznaju se panoramske dubine mediteranskog krajolika, ali i brazgotine po arhteipskim površinama kamena i magme iz kojih izbijaju mitski obrisi ljudskih likova kao traganje za novim i starim identitetima, ali i za samim izvorima i smislom egzistencije. Toškovićeva ima i genetske i tradicijske predispozicije za crtež i za ovakvu vrstu izraza, budući da je kćerka slikara Uroša Toškovića, a njena prva sjećanja sežu ka dubinama i koloritu crnogorskog ambijenta koji je vidljiv i utkan u njenim radovima. „Linija mojih portreta podseća na krivudavo kretanje zmije u prozirnoj vodi Morače koju sam gledala kao dijete kako se migolji ispod nogu, kaže Marija, koja upravo ovih dana ima izložbu crteža i grafika u galeriji Kuće Đure Jakšića u Beogradu.
Marija Tošković izlagala je svoje radove na samostalnim i grupnim izložbama u Lisabonu i drugim gradovima u Portugaliji, zatim u Beogradu, Makedoniji, Ruminiji i dr. Najnovija njena izložba ironično naslovljena „Svi moji selfiji“ tematizovana je kroz formu tradicionalnog predstavljanja identiteta kroz umjetnički portret i autoportret, ali i reduciranje kroz aluziju na fotografije i druge najnovije tehnološke forme izražavanja. „Savremena institucija selfija kao narcisoidne zamjene viševjekovne tradicije portreta omogućava ljudima da sebe sagledavaju spolja kao svojevrsni predmet svog „stvaralaštva“, piše u autopoetičkom tekstu za katalog aktuelne samostalne izložbe Marije Tošković.
POBJEDA: Šta je u osnovi simbolike koju uspostavljate između tradicije, odnosno istorije portreta i fotografije?
TOŠKOVIĆ: Pojam identiteta i način na koji ga vizuelne umjetnosti, mediji i društvene mreže tretiraju trenutno zauzimaju važno mjesto u mom umjetničkom radu. Sa jedne strane imamo tradicionalno predstavljanje identiteta kroz umjetnički portret i autoportret, a sa druge, sve veće odsustvo, reduciranje ili čak oduzimanje identiteta u vizuelnoj fotografskoj repetitivnoj predstavi sebe kroz fenomen selfija. Pokušavam da pomirim ta dva pola - naime, „Svi moji selfiji“ su lično istraživanje identiteta kroz novi objektiv (selfi) ili „mini isječak iz života“, kako bih ga nazvala.
Pokušavam, dakle, da mu dam drugačiju svrhovitost osim njegove narcisoidne prirode - tražeći novi smisao, tako što pružam i stvaram veliki prostor emocijama, sjećanjima, nadanjima i ostalim sadržajima koji su više prisutni u tradicionalnim portretima.
POBJEDA: Pa ipak portreti i uopšte oblici i linije na Vašim crtežima i grafikama ukorijenjeni su u nekom arhetipu. Ima se osjećaj da su u pitanju „prvobitni“ oblici iz nekih mnogo ranijih civilizacijskih slojeva. A opet naziv izložbe je „Svi moji selfiji“.. Šta zapravo želite isprovocirati ovom vezom?
TOŠKOVIĆ: Provokacija stoji u načinu na koji predstavljamo identitet – ko smo, šta smo, šta želimo, kuda idemo i kako sve to želimo da predstavimo spoljašnjem svijetu. Da li je to prikaz nas samih u najboljem svijetlu i okruženju, čak iako ona nijesu realna, ili iskrena ekspozicija sebe i svojih osjećanja? Određena arhaičnost prikaza u ovoj paradigmi stoji naspram rasprostranjene ideje „savršenog“ identiteta, i zapravo to je sredstvo kojim istražujem sopstveni identitet, a i pojam istog. Pokušavam da nečemu što je postalo fenomen usavršavanja forme kao takve, vratim lični, intimni sadržaj. Na primjer, mi kroz proces građenja portreta gradimo lik, a tehnologijom uzimanja selfija samo prikazujemo lica.
Identitet, prolazeći kroz različite kontekste zadobija drugačiju formu i odatle „repeticija“ u mojim portretima i čitava galerija likova, od žene zaštitnice, zavodnice, animalne, mislene do majke, ratnika ili dječaka.
POBJEDA: Završili ste Likovnu akademiju u Portugaliji, U kom likovnom i inspirativnom pravcu Vas odvlači ta činjenica i postoje li međusobni uticaji Vašeg genetskog porijekla i školovanja i boravka u Lisabonu?
TOŠKOVIĆ: U Portugalu su počeci mojih profesionalnih iskustva kroz bavljenje grafikom i crtežom. Jedna sam od osnivača grafičkog ateljea Contraprova u Lisabonu, kao i grafičkog ateljea Al Maqam u Maroku. Pored organizovanja grafičkih radionica za odrasle, predavala sam grafiku u lisabonskom umjetničkom koledžu. Školovanje na akademiji mi je otvorilo mogućnosti i ponudilo alat za eksperimentalno bavljenje grafikom. Drago mi je da cetinjska Akademija sarađuje sa Fakultetom Likovnih Umetnosti iz Lisabona. Mislim da su razmjene i susreti važni u definisanju identiteta svakog mladog umjetnika.
Takođe, na moju tendeciju ka ekspresiji u likovnom izrazu vršilo je uticaj vrijeme i podneblje sa kog potičem. To su za mene ljudi, njihova iskrenost, temperament, čvrstina i postojanost. I krti obrisi planina i meke naznake mora. I naravno, moje prve linije koje sam povukla uz oca, koji me je naučio da razumijem intenzitet poteza. U inspirativnom smislu neprocjenjivu vrijednost za moj rad je ima mediteransko ali i atlantsko svijetlo. Kao i jadransko. Posebno jadransko. To je moje prvo more, najtoplije. Moji prvi mirisi i prve taktilnosti koje su me povele u istraživanje materije.
POBJEDA: Postoji jedna rudimentarna veza između likovnosti samoga krajolika i slikara, što se često vezuje za Crnu Goru, kao „zemlju slikara“ koji u pojedinim ambijentima stvaraju. Ima li na Vas uticaja ovakva veza i kako je doživljavate?
TOŠKOVIĆ: Svakako. Važan uticaj na moje stvaralaštvo imaju predjeli, pejzaži mog djetinjstva. Moje veliko interesovanje za teksturu, posebno u grafici dolazi iz prirode – kamena, mora, zemlje, drveta i životinja. Linija mojih portreta podsjeća na krivudavo kretanje zmije u prozirnoj vodi Morače koju sam gledala kao dijete kako se migolji ispod nogu. Ovu vezu sa bićem, postojanjem doživljavam na jedan poseban način i veoma značajan – dodir sa prirodom je po mom mišljenju, specifičan, jer me u mnogim segmentima inspiriše i nadahnjuje.
POBJEDA: „Instinkt i inteligencija Vas vode ka ironiji i fantastici, odnosno ka prostoru transmodernizma“, zapisao je o Vašim radovima portugalski dizajner i istraživač Hoze Paćeko. Osim varijacije sa „selfijima“ što su još najdublje poruke Vaše umjetnosti?
TOŠKOVIĆ: Moje akvatinte i crteže često naseljavaju hibridna stvorenja, polu-ljudi, polu-životinje i onirički elementi. Istražujem dihotomiju između ljudskog i životinjskog i njenu simboličku vrijednost, ali i koje su granice ljudskog? U metamorfozi tražim suštinsku suprotnost između prirodnog i naučenog u čovjeku, instinkt naspram civilizacije. Dimenzije nesvjesnog i mitskog su u mom radu prisutne kao primordijalne metafore za ovu razliku i predstavljaju moj alat.
Ljubeta Labović
