Vijugavi uspon, tu i tamo oštećeni asfalt od snjegova i kiša. Krivine se smjenjuju, put propinje. Uz onaj oštar planinski vazduh, kao prvu čast za gosta.
Tačno na mjesto gdje, bar za prvih nekoliko trenutaka, svaka priča prestaje.
Biogradska gora.
U stvari, tu se negdje i spoznaje pravo značenje riječi „gora“, očigledno do tog časa upotrebljavane nevješto, pripisivane nekim destinacijama koje, naspram ove, liče na nešto sitno, skromno, skoro neprimjereno da bi se tako zvalo.
Stabla koja se ovdje uzdižu pred očima kao da nemaju svoj kraj. Čak, neka od njih, imaju prečnik više od metra, a i svoju visinu koja se može mjeriti na dvadesetak i kusur. Dobro se slaže sa divljenjem.
Tada, nekako se nađe malo mjesta i za saznanje da su ovo višedecenijska stabla, mnoga od njih stogodišnjaci ili čak i tri puta starija. I da su to borovi, javori, brijestovi, smrče, bukve, jaseni, hrastovi, vrbe, cer, grab...
A onda slijedi i pogled na jezero, Biogradsko, što se gospodari po sredini.
Priča o ovom mjestu počinje jednim darivanjem, još iz 19. vijeka, tačnije 1872. godine, kada su seljaci ovog kraja, baš ovo mjesto, poklonili knjazu Nikoli. Tako je nastao „Knjažev zabran“.
A kad je knjažev i kad je zabran, onda se uvedu pravila i nema odstupanja.
Taj red stvari, na sreću svih, sačuvan je i po osnivanju Nacionalnog parka, 1952. godine.
Oni koji dobro poznaju ovo mjesto i rado mu se vraćaju, pričaju kako ovdje snijeg obično sve zatrpa od kraja oktobra pa, do pola aprila. Ove tople zime ta je slika malo drugačija, ali snijeg već nađe ovdje svoje utočište, neku s voju sjenu da prezimi. A za one prave zime, na jezeru koje zna da zaledi, visina snijega je kao i na zemlji, od pola metra pa do dva.
U nevelikoj šetnji pored jezera otkriva se i poneko palo stablo. Prema ovdašnjem običaju i redu, ono se ne dira. I sve ostaje baš onako kako je priroda odredila. Tek, ono stablo što je preko zime i pod teretom snijega palo, ostaće netaknuto na ovoj zemlji, da tu istrune do kraja.
U društvu Brana Jeknića, direktora kolašinskog Doma kulture, koji ne propušta da svojim fotoaparatom ovekovječi trenutke koje priroda priređuje svakog časa na ovom mjestu, slijedi i malo elementarnog saznanja o Biogradskoj gori.
„U ovoj šumi žive i jeleni i srne i medvjedi. Ima i vukova, divljih svinja, lisica, zečeva. Od zmija, u priobalju, uglavnom vodenjake. U jezeru, naravno, pastrmka. Pecanje je dozvoljeno u maju i junu. I to samo određenim danima. Ne znam tačno, ali mislim da je ovdje ustanovljeno prisustvo oko 150 vrsta ptica. No, to ti je šuma. U stvari, prašuma, jedna od posljednjih u Evropi.“
I još nešto.
„Ima ta stara priča. O jednom jelenu. Zvali su ga Janko. Nije se bojao ljudi. Prilazio je jezeru, šepurio se stazom, šetao i po parkingu. Jednom je, čak, razbio zadnje staklo na jednim kolima, vidjevši veknu hljeba. A vlasnik auta, bio neki Njemac, razuman čovjek, rekao fino, ne brinite ništa, ja sam kriv. I objasnio da zbog prisustva životinja nije smio da napravi takav previd i ostavi hranu na vidljivom mjestu.“
Ipak, iako se brzo slažemo da ovo mjesto budi u ljudima najbolje, postoji i druga strana priče. Jer, pričamo o ljudima, zar ne?
I onda se čuje od lovočuvara kako ima i lovokradica, nekog čudnog i pokvarenog svijeta. Kaže čovjek, „da im može bit’, ponijeli bi sve što ima, istrijebili bi sve živo“.
No, za kraj obilaska jezera i šume oko njega, ljepše misli se bolje slažu sa ovim mjestom, pa se u tu svrhu možda najbolje prisjetiti riječi slikara Uroša Toškovića,
koji rado mijenja Pariz za Biogradsku goru.
„U ovoj šumi, među ovim stablima i u njihovom životu, ima takve senzualnosti kakvu čovjek nikada neće dostići. Obožavam ovo mjesto.“ (foto: Brano Jeknić)
Željko VUKMIROVIĆ
