Što je toliko posebno u ženki nevelikog bljedolikog vodozemca, te je postala takva medijska zvijezda? To što je snijela između 50 i 60 jajašaca, od kojih tri pokazuju znakove razvoja i života. A što je u tome toliko posebno? To što se čovječje ribice, koje nerijetko žive i više od 100 godina, razmnožavaju tek jednom do dva puta u deset godina. A niko do sada nije vidio kako to rade u prirodi, jer se time bave na vrlo skrovitim mjestima.
Prema pisanju slovenačkih medija, "uzbuna" je krenula 30. januara ove godine, kada je jedan od vodiča u Postojnskoj jami primijetio jaje čovječje ribice učvršćeno na staklo akvarijujma u tzv. Koncertnoj dvorani. Vodič je pohitao da obavijesti dvojicu biologa zaduženih za lokalitet, Primoža Gnezdu i Sašu Velta da se dogodilo "čudo". Oni su iz akvarijuma hitno uklonili moguće napasnike - šest drugih čovječjih ribica - a ženka je svakog dana nastavila da polaže po nekoliko novih jajašaca.
- Ovo je vrlo značajan događaj, jer nema puno podataka o bilo čemu što je povezano s reprodukcijom tih životinja. Ako se mladunci čovječje ribice razviju zdravi, biće to zadivljujuće. U divljini nikada ne uspijevamo da nađemo ni jajašca, niti larve. Vjerovatno se skrivaju na nekim vrlo posebnim lokacijama u sistemima špilja - rekao je za BBC hrvatski biolog Dušan Jelić, član Hrvatskog herpetološkog društva "Hyla" koji ronjenjem istražuje čovječje ribice u podvodnim sistemima hrvatskih špilja.
U Postojnskoj jami, koju godišnje posjeti preko milion ljudi, postoje vrlo skrovita mjesta na kojima "sramežljivi vodozemci" odrađuju svoje reproduktivne potrebe, ali ova je to odlučila da napravi u akvarijumu u jednoj od najposjećenijih prostorija. Naravno, nije imala puno izbora...
Čovječja ribica (lat. Proteus anguinus) je endemični vodozemac iz porodice glavašica i jedini pretstavnik roda Proteus. Živi u podzemnim krškim vodama, rijekama i jezerima, od sjevera Italije, preko Slovenije i Hrvatske, do BiH i naše zemlje. Voli mirne vode bogate kiseonikom i niske temperature, od 6 do 12°C. Ima izduženo, jeguljasto tijelo koje svijetlom bojom i nježnom teksturom podsjeća na kožu bijelih ljudi, po čemu je dobila ime. Tek vrlo rijetki primjerci imaju pigment, što pokazuje da su bili izloženi suncu. Zanimljivo je da vanjske škrge nemaju samo larve, već i odrasle jedinke koje dišu plućima i kožom. Ova nepotpuna metamorfoza larve u zrelu jedinku - zove se neotenija - smatra se posljedicom gena, manjka joda u podzemnim tekućim vodama ili nedostatkom hormona rasta. Kod čovječjih ribica, koje nikada ne napuštaju život prilagođen vodi, preobražavanje se ne može podstaći dodavanjem hormona ili joda, kao što je to nekad moguće kod nekih daždevnjaka i vodenjaka. Budući da uvijek borave u potpunoj tami, osim kada ih obilne kiše izbace na površinu, što obično bude kobno, nemaju pigmenta u koži. Bijelo-žućkastu ili bijelo-crvenkastu boju dobijaju od površinskih kapilara. Glava im je velika i izdužena. Na prednjim nogama imaju po tri slabo razvijena prsta, a na zadnjim po dva. Obično su duge oko 25 cm, ali su zabilježeni i primjerci od 40 cm. Mužjaci su nešto manji. Hrane se vodenim račićima, crvolikim životinjama, larvama insekata i mekušcima. Ritual parenja im je vrlo zanimljiv. Mužjaci se prvo ženkama udvaraju mahanjem repom u smjeru njihovih glava. Potom parovi njuškicama dodiruju kloake i šetaju zajednom nakon čega će mužjak ispustiti spermatofore. Ženka ih konačno prihvata svojom kloakom, a cijeli proces nerijetko se ponavlja više puta. Jaja legu nakon 86 do 182 dana, u zavisnosti o temperaturi vode. Ako je voda vrlo hladna, ženke ne legu jaja, nego rađaju žive mladunce. Čovječje ribice 1689. godine prvi spominje slovenačko-austrougarski prirodnjak Johan Vajkard fon Falvasor koji piše da ih je lokalno stanovništvo, kada bi ih bujice izbacile na površinu, smatralo mladuncima zmajeva.
Izvor i foto: Tportal.hr/Nenad Jarić Dauenhauer/Wikimedia/Boštjan Burger
