Piše Miodrag Vlahović
Najgore je kada se potreba neophodne političke promjene i preobražaja Crne Gore svede na kombinaciju provincijskog kiča i panslovenske mantre, sa čerčil-staljinskim začinima, kvazirevolucionarnim natruhama i svježim bedastoćama, uniformisano u majce s likom Vladimira Vladimiroviča.
Taj bućkuriš je nesvarljiv. Nije pitanje, gospodo i drugovi, da li su našoj zemlji potrebne promjene. Ko, kako i kakve promjene može donijeti to je pitanje! Da počnemo zaključkom: neće nas spasiti samozvane istorijske ličnosti, s jedne, i frequent flyers na relaciji Golubovci Šeremetjevo, s druge bande. Uzalud i naopako. S tih strana ne dolaze promjene koje bi unaprijedile i ojačale Crnu Goru, osigurale njeno članstvo u NATO, koje bi značile kretanje evropskom trasom, brinule o skladu unutar naše zemlje, čuvale mir i saradnju sa svim našim susjedima i obezbijedile nepromjenljivost naših granica, naravno.
Izlišno je, izgleda, pitati ali, ipak: da li sljedbenici i partneri lokalnog Čerčila zaista misle da bi im samozvani zaštitnici ruskih i srpskih interesa u Crnoj Gori dozvolili da dovrše evro-atlantsku agendu? Da elegantno, bezbolno i ,,neutralno“postanemo dio Alijanse? Pa da se, onda, dovijeka zorimo napretkom u pregovorima sa EU, istovremeno prezirući njene vrijednosti? Da gradimo društvo koje će se oduprijeti pošastima nacionalne i vjerske netrpeljivosti i mržnje? Da li oni o tome misle i što, zapravo, oni o tome misle? Da li su lideri naknadne pameti i selektivnog sjećanja čuli zov njihovog kolege, iz Moskve, koji proziva crnogorski „režim" zbog „ugrožavanja hrišćanskih vrijednosti“? Imaju li,,parlamentarni“ lideri prevod što to znači i najavljuje? Da li zaista postoji ta vrsta političke lakoumnosti i neznanja?
To više podsjeća na visokog i mršavog Čemberlena što je radosno mahao papirom Minhenskog sporazuma 1938, a ne na starog lisca sa tompusom kad smo već kod poređenja! Isto pitanje o tome dokle seže „pogled" i politička dalekovidost treba jasno postaviti i našoj vladajućoj strukturi.
Socijalne, ekonomske, kulturne i političke greške i promašaje nećemo nabrajati. Ko dugo i puno vlada, dugo i puno griješi. Uz izvinjenje zbog opšteg mjesta: najveća odgovornost je uvijek na vlasti. Ono što je osnovni upit za tu, još uvijek većinsku stranu crnogorske politike, jeste istorijska odgovornost da se, poslije obnove državne nezavisnosti, Crna Gora uvede u NATO i da se, tokom tog procesa, kreiraju uslovi i politički raspored i odnos snaga koji će omogućiti mirne i demokratske promjene. Nećemo se sporiti oko potrebe očuvanja političke većine za evropski i atlantski put. Kako se stiže do te većine i koja je sadržina i rezon političke platforme koja takvu politiku čini većinskom pitanje je sad!
Uzaludne su pobjede na stare načine, sa starom retorikom. Reprize su ponekad korisne, ali sve ima rok trajanja. Samo pobjeda koja garantuje promjenu ima smisla. Pobjednik toga mora biti svjestan. Politički model koji je vladao posljednjih osamnaest godina je iscrpljen. Sada je važnije da se dobronamjerni prema Crnoj Gori dobronamjerni, da se razumijemo okrenu traženju novog političkog rješenja, novog modela i koncepta.
Ovo je bitka za Crnu Goru, a ne za prepravljanje političkih biografija. U cipele nekadašnjeg SDP niko razuman ne želi da uđe. Uzgred: ne misle, valjda, ni lideri SD-a da je to moguće i potrebno? To bi bila dosadna greška. Pretpostavljamo da o tome ni g. Đukanovića nema potrebe pitati. Ako se sa te adrese traži novi petoprocentni partner sa dvadeset posto učešća u vlasti piši propalo! I za Adresu i za potencijalne „udavače". Otvorenost za promjene je izraz političke mudrosti i snage. Crnogorska politička putanja ne vodi utabanim stazama. Treba krčiti nove puteve, dok smo na vrijeme.
A romansirane biografije ćemo poslije.
(Autor je predsjednik Cdu)
Izvor: Pobjeda
