Nakon tri mjeseca javne i tajne priče, poziranja pred kamerama, stotina obećavajućih izjava i najava dogovora, učesnici parlamentarnog dijaloga u petak su konačno dogovorili - da nema ništa od dogovora. Premijer Đukanović je konstatovao da su samo dva pitanja ostala sporna: zahtjev da Ranko Krivokapić ostane prvi čovjek parlamenta i opozicioni ,,apel“ da ključni ljudi uredništva RTCG podnesu ostavke. Lider DPS-a gađao je, što bi alkari rekli, tačno u sridu: da je Krivokapić vlastiti interes opstanka ugradio u elemente sporazuma.
Sa druge strane stola čula se drugačija priča. Predsjednik Skupštine Ranko Krivokapić, kao i njegove kolege Miodrag Lekić i Žarko Rakčević tvrde da nijesu problematične samo dvije stavke već - sedam pitanja u tekstu sporazuma. Da pojača vlastite tvrdnje, Krivokapić se potrudio da medijima dostavi tekst prijedloga sporazuma sa žuto podvučenim ,,spornostima“.
Nedosljednost
Međutim, analiza tih žuto podvučenih sedam zahtjeva ukazuje da je antivladin pregovarački trojac - SDP, Demos, URA - razrađujući detalje Đukanovićeve ponude ipak oti- šao korak dalje. Ni prije ni poslije konferencije za novinare u petak Ranko Krivokapić nije se potrudio da objasni: zbog čega je u opozicionom prijedlogu umetnuo zahtjev da se ,,očuva postojeća rukovodna struktura Skupštine i svih njenih oblika rada“?
Pozicija prvog čovjeka parlamenta veze sa stvaranjem uslova za fer i demokratske izbore, već je prevashodno izraz volje većine u Skupštini Crne Gore. Tako je u Crnoj Gori, tako je i svuda u Evropi. Kada je nedavno u parlamentu SDP glasao protiv povjerenja Vladi u kojoj su bili od 2012. godine, Krivokapićeva partija je postala dio - parlamentarne manjine.
Bilo je politički očekivano i logično da ,,prvi među jednakim poslanicima“ podnese ostavku i iz predsjedničke fotelje pređe u skupštinske klupe. To se ipak nije dogodilo i zato se Krivokapićevo insistiranje da ostane prvi čovjek parlamenta - i da to bude uklesano u kamen sporazuma vlasti i opozicije - može tumačiti jedino željom da, iako je sada dio parlamentarne manjine, sa pozicije vlasti pokuša da podigne lični i rejting stranke koja se pocijepala nepunu godinu pred izbore. Problem je, međutim, što se na taj način urušava logika funkcionisanja političkog sistema. Jer, ako koliko danas predsjednik parlamenta može da bude iz redova skupštinske manjine - uprkos volji većine u parlamentu - onda sjutra nakon izbora, rukovođen istom logikom, može neko tražiti - iako je izborni gubitnik i manjina - da formira vladu?!
Zauzimanje pozicija
Vratimo se preostalim ,,spornostima“. Đukanović je tokom posljednjih pregovora ponudio zaista mnogo prostora za kontrolu poluga državne moći: potpredsjedničko, četiri ministarska i dva pomoćnička mjesta pripala bi opoziciji, kao i mogućnost kontrole 15 bitnih državnih institucija i ustanova. Opozicija je, u prvim javnim reakcijama, bila spremna da objeručke prihvati ponuđeno. Samo su iskazali želju da definišu ,,modalitete statusne kontrole“. Kako bi trebalo da izgleda ta, da citiramo, statusna kontrola pokazuju sporni zahtjevi. Dio se odnosi na kontrolu medija.
Preciznije rečeno: na partijsko preuzimanje Javnog servisa i Agencije za elektronske medije. Apel da ostavke podnesu svi članovi uređivačkog tima RTCG i ,,time omoguće izbor novih kadrova na navedenim pozicijama“ je, u suštini, zahtjev da - opozicija izabere svoje ljude koji će upravljati Javnim servisom. Slični su motivi i za promjene u Agenciji za elektronske medije, koja prati rad elektronskih medija i, što je najvažnije, odobrava licence za rad.
Generalno gledano, to su politički legitimni ciljevi SDP, URA i Demosa, koji izviru iz ocjene da Informativni program RTCG nije javno servisnog karaktera već u službi DPS-a i da Agencija za elektronske medije ne radi posao kako valja. Problem je, međutim, što oba ova zahtjeva opozicije - nemaju zakonsko utemeljenje. Samo, to nije želja za demokratizacijom medija, već iskaz logike totalitarizma i partitokratske svijesti. Zato su tako oštro kritikovani iz EBU, pa i Delegacije Evropske unije.
Slična je logika i zahtjeva da članovi upravnih odbora iz redova opozicije, osim prava na dnevno izvještavanje o poslovanju, imaju i moć veta na sve odluke državnih preduzeća i ustanova, od radno-pravnih do donošenja poslovnih odluka. U prevodu na običan jezik: takvo pravo znači blokadu rada. U sličnu grupu spada i zahtjev i prijedlog (bolje rečeno: ultimatum) da se, mimo Zakona o ANB koji zabranjuje stranački upliv u tu značajnu instituciju, ,,posebnim pravnim aktom“ ubaci - opozicioni Generalni inspektor.
Kojim pravnim aktom se može ubaciti stranački predstavnik u organizaciju koja, makar po slovu zakona, ne može zapošljavati partijske vojnike - ostalo je da se nagađa!?
Scenario novog zapleta
Lako je, što bi sportisti rekli, prepoznati duh ove igre. Umjesto da prihvate Đukanovićevu ponudu i ostvare dominantnu kontrolu državne i lokalne uprave i velikih preduzeća - opozioni učesnici dijaloga svjesno su forsirali drugu opciju: da blokiraju rad velikih preduzeća, javnih ustanova i regulatornih agencija i da, mimo zakona, ovladaju Javnim servisom i radom ANB-a. Ta lista želja ne liči na pripremu fer i demokratskih izbora. Više na nastavak onog ,,plana B“ u vrijeme glasanja o povjerenju Đukanovićevoj vladi: osvajanje poluga vlasti, prije izbora i mimo zakona.
Zato i ne treba da čudi što je Đukanović onako ladno odbacio opozicione ,,spornosti“. Iskusni politički lisac je procijenio da su opozicioni učesnici dijaloga u škripcu. Da krenu u bojkot, neće imati podršku međunarodne zajednice jer većina zahtjeva nije imalo zakonsko utemeljenje. Opet, da se Krivokapić, Lekić i Rakčević pridruže Demokratskom frontu u uličnim protestima - osim ličnog i stranač- kog poniženja - rizikuju da ih uticajni stranci smatraju političkim analfabetama. Radikalizovanje političke situacije u času kada se otvara proces ratifikacije priključenja NATO i otvoreno priključenje ruskim igračima u Crnoj Gori - nije baš put koji garantuje uspjeh i podršku međunarodnog faktora. Zbog svega toga, sada valja očekivati veliku galamu, čak i najavu radikalnijih zahtjeva.
No, na kraju dana, opozicioni trojac će biti prinuđen da shvati poentu ove neuspjele pregovaračke sage. Jedna šansa je propuštena, ,,plan B“ ide u prošlost, slijedi smjena Krivokapića u parlamentu, ali će nakon toga ubrzo krenuti nova runda pregovora. Jer, i Đukanović zna - ma koliko djelovao kao pobjednik pregovora, na sljedećim izborima ne mogu nastupiti samo DPS i njihova ekipa. To je nova šansa za dio opozicije koja želi dijalog. Loša vijest je da će morati opet da razgovaraju sa Đukanovićem.
Izvor: Pobjeda
Autor: Draško ĐURANOVIĆ - Glavni i odgovorni urednik Pobjede
