"Teško je u ovom trenutku predvidjeti poteze, ali mislim da bojkot institucija nikome ništa dobro ne može donijeti. Protesti su opet drugačiji, konkretniji mehanizam, koji može biti efikasniji za dolaženje do cilja, ali samo ako su dobro organizovani i artikulisani, sa jasno postavljenim i realno dostižnim ciljevima", smatra Uljarević.
Deset sastanaka Parlamentarnog dijaloga nije donio dogovor opozicije i vlasti. Političke partije su sa pregovora izašle sa različitim viđenjem gdje je zapravo "zapelo".
Uljarević kaže da su pregovori od početka obilježeni brojnim političkim taktiziranjima i vođenjem kampanje za osvajanje političkih poena i jačanje sopstvenih pozicija, što je, smatra, real-politički gledano opravdano.
Ali, sa aspekta dolaženja do rezultata u pregovorima to je, tvrdi, bilo veliko opterećenje.
"Paralelno s tim građanska i dominantna opozicija nije u pregovore ušla sa jedinstvenim stavom i ponudom, da bi se brzo nakon toga i suštinski razišla oko pitanja učešća u pregovorima. Opozicioni subjekti koji su učestvovali do kraja u pregovorima, a posebno oni koji nijesu iznosili populističke zahtjeve, imali su težak zadak. Naime, mjera postignutog je morala da opravda njihovu participaciju u pregovorima, a to jeste uspostavljanje kontrole nad ključnim polugama moći dominantne partije - DPS. Konačno, treba imati u vidu i da je ovo za Crnu Goru jedan novi oblik komunikacije opozicije i vlasti, da je nepovjerenje među njima ogromno i da je to, takođe, uticalo na nedovoljnu spremnost za preciznijim definisanjima kontrolnih mehanizama u spornim pitanjima", kaže Uljarević.
Uljarević je komentarisala i to što sto do dogovora nije bilo kada je posrijedi kontrola Javnog servisa i kako je juče rekao premijer Milo Đukanović sporna funkcija predsjednika Skupštine Ranka Krivokapića čija partija više nije većina u parlamentu.
"Odavno je jasno da je jedan od ključnih političkih prioriteta Đukanovića lagana marginalizacija političke pozicije Krivokapića. Stoga je bilo teško očekivati da će on propustiti priliku da iskoristi manevarski prostor koji mu je sam Krivokapić dao insistiranjem da se u pregovarački kontekst stavi garancija za opstanak rukovodeće strukture Skupštine Crne Gore", smatra Uljarević.
Ona smatra da su pregovori došli do neke faze koja je nudila otvaranje ne malog broja mjesta preko kojih se mogla uspostaviti značajna kontrola sistema vladanja i mehanizama zloupotrebe državnih resursa.
"U slučaju RTCG, rješenje se mora tražiti kroz promjenu zakonodavnog okvira i njegovu brzu i efikasnu primjenu, a ne kroz insistiranje samo na trenutnim kadrovskim promjenama, jer se time suštinska promjena RTCG u istinski javni servis ne može napraviti", smatra Uljarević.
Ona naglašava da je dijalog u svakom demokratskom društvu ili onom koje to želi da bude osnova političkog djelovanja.
Koliko koji dijalog može uspjeti zavisi od onih koji ga vode ali i od valjanog komuniciranja svrhe tog dijaloga prema zainteresovanoj javnosti.
"Ovaj dijalog je počeo bez jasnog preciziranja stavova unutar same opozicije što je bio ograničavajući faktor za pregovaračku poziciju opozicije. Ali, treba pohvaliti onaj dio opozicije koji je imao političke hrabrosti i odgovornost da kroz ovaj način pokuša doprinijeti rješenju političke krize u Crnoj Gori. Taj način svakako nije popularan, u inače, na dijalog nespremnom crnogorskom društvu. Ipak, čini mi se da je trebalo to bolje komunicirati od početka sa javnošću u smislu svrhe koja se želi postići, maksimuma koji je poželjan kao rezultat dijaloga i onog minimuma ispod kojeg se ne smije ići. Ti stavovi i dogovorena rješenja trebalo je da u kontinuitetu budu komunicirani sa crnogorskom javnošću, kao jedna vid javnih konsultacija, ali se to nije desilo", smatra Uljarević.
Ona kaže da se dijalog može nastaviti, ali postavlja se pitanje smisla-što se može dobiti nastavkom, na koji način ići u novi rizik pregovora?
"Opozicija može pokušati sa pravljenjem jednog precizno izvedenog i sistemski utemeljenog predloga koji bi poslala DPS-u kao zadnji uslov uz dostavljanje roka za odgovor. To bi moralo podrazumjevati javno prezentiranje i predstavljanje akta, i takvi zahtjevi treba da budu i sa pravnog stanovišta neoborivi kako bi se smanjio prostor za bilo kakve manipulacije od strane vlasti", poručuje Uljarević.
Uljarević kaže da je Đukanović načelno pristao na značajne ustupke.
"Ali ne treba zaboraviti da je Đukanović najveći krivac jačanja političkih tenzija i političke krize u zemlji, pa samim tim i najodgovorniji za neprimijereno visok stepen negativnog političkog uticaja na državne institucije a samim tim i za zakonitost i legitimitet nastupajućih izbora", smatra naša sagovornica.
Na pitanje ko je iz neuspjelog dijaloga izašao kao najveći gubitnik Uljarević kaže da su to građani.
"Loše funkcionisanje crnogorskog političkog sistema, kome su kumovali manje više svi politički akteri, najviše štete donosi građanima i oni najviše gube. U političkoj ravni, ne vidim ni pobjednika ni poraženog, ostaje praktično isti odnos snaga, taktički potezi bez političke vizije i hrabrosti čija osnova je u većoj ili manjoj mjeri manipulativna, primarno usmjerena ka uskim partijsko-liderskim interesima onemogućava iskoraka ka rješenju", kaže Uljarević.
Za kraj razgovora kaže da nema fer i slobodnih izbora bez postizanja dogovora oko uslova održavanja, jasno uspostavljene kontrole državnih resursa, utvrđivanja krivično-pravne odgovornosti za izborne zloupotrebe tamo gdje postoje nesporni dokazi, te onemogućavanja partijskog izvještavanja RTCG-a i finansijskog iscrpljivanja kritički orijentisanih medija.
"Nakon dvije i po decenije izbornih ciklusa koji nijesu omogućili smjenu vlasti, u taj proces skoro niko ne vjeruje pa čak da se dokaže da je u velikoj mjeri bio regularan, a makar slušajući audio zapise iz afere “Snimak” znamo da nije", zaključuje Uljarević.
Izvor: cdm.me
