Danas, tri godine kasnije, Popović u razgovoru za Vikend novine kaže da Krivokapićevu politiku nije moguće analizirati u racionalnom diskursu, kao na primjer Milića, Medojevića, Mandića, Danilovića, Lekića i da se nadao da će se u jednom trenutku, ipak, zaustaviti.
VN: Vi ste prvi prije tri godine javno upozorili da Ranko Krivokapić ide stopama Slavka Perovića...
POPOVIĆ: Kritikovao sam Krivokapića jer je otklon njegove stranačke politike slabio državotvornu prozapadnu koaliciju, koja treba da opstane sve dok retrogradne kleronacionalističke snage aktivno sarađuju sa stranim centrima moći kojima smeta crnogorska suverenost. Sličnost Krivokapića s Perovićem se nameće jer je sudbina LSCG bila zapečaćena kad je njegov lider počeo praviti tajne dilove s Bulatovićima i njihovim pokroviteljima, a danas to isto radi Ranko Krivokapić s Andrijom Mandićem, Goranom Danilovićem, Miodragom Lekićem. Vrludanje Slavka Perovića i odbijanje da 1998. uđe u koaliciju s DPS i SDP uzrokovalo je nestanak LSCG i razbijanje ionako nevelikog suverenističkog bloka, što je uzrokovalo negativnu kadrovsku selekciju u državnoj administraciji, retrogradne procese u vitalnim pitanjima nacionalne kulture i u ukupnom duhovno-kulturnom i političkom ambijentu Crne Gore.
VN: Da li ste, u vrijeme kada ste javno prozvali Krivokapića, mogli da pretpostavite da će otići ovako daleko?
POPOVIĆ: Koliko će sadašnji Krivokapićev luping i direktna ili indirektna savezništva s Danilovićem i Mandićem nauditi stabilnosti zemlje ostaje da vidimo. Ja sam se, ipak, nadao da će se Krivokapić u jednom trenutku zaustaviti, jer on ranije nije pokazivao sklonost rizicima, ali kad je kazao da je prvi Sloven na čelu OEBS-a, ozbiljno sam se zabrinuo da je predsjednik Skupštine dobio neki pubertetski sindrom odbacivanja određenih autoriteta koji je pomiješan sa crtama provincijalnog mesijanstva.
VN: Takođe ste prije tri godine izjavili da razlog nesuglasica nijesu ni KAP, niti TE Pljevlja, već nešto drugo.
POPOVIĆ: Ne potcjenjujem razliku u ekonomskopolitičkim koncepcijama između SDP i DPS. Nije bilo lako toliko godina SDP-u u savezu s mnogo snažnijom i organizovanijom partijom. Takođe, treba reći da je vrijeme pokazalo kako je SDP u stvarima koje ste pomenuli bio u pravu. Ali, postavlja se pitanje zašto Krivokapić 2008. nije izašao iz Vlade - je li tada bio politički korumpiran s obzirom da je s pet posto podrške birača imao četvrtinu vlasti i tako spriječio redefinisanje ugovora s Deripaskom koje je uslovilo novo zaduživanje Crne Gore. Ovo je utoliko čudnije jer je 2015, u godini prijema u NATO, postavio pitanje opstanka Vlade zbog prodaje jedne puste plaže u okolini Bara, kojoj se s kopna jedino helikopterom može prići. Dakle, Krivokapićevu politiku nije moguće analizirati u racionalnom diskursu, kao na primjer Milića, Medojevića, Mandića, Danilovića, Lekića, koji su izgubili sve dosadašnje izbore, kao i referendum o državnom statusu, i većina se od njih ne može pomiriti sa stvarnom državnom suverenošću Crne Gore.
VN: Kakva je budućnost SDP-a?
POPOVIĆ: Na neki način moguće je racionalizovati i ponašanje Rakčeviča, koji je politiku napustio zbog privatnog biznisa i iz istih motiva se vratio na javnu scenu. Krivokapić je, kako god se završila sadašnja kriza, već nesumnjivi gubitnik. Koliko je stupidna i destruktivna njegova politika za sam SDP pokazuje i to što on u pregovorima s DPS-om, za SNP, Demos i URA-u sad traži onoliko vlasti koliko je njegova stranka sama imala prije godinu dana. S druge strane, Krivokapić je, kao predsjednik parlamenta, postao trojanski konj Demokratskog fronta, Amfilohija Radovića i Putinove Rusije. Vec odavno ga Amfilohije ne zove Krivomozgić i interesantno da su se i Rankovi pogledi, ne samo na sadašnjost nego na prošlost, neobično primakli Amfilohiju, Mandiću i Daniloviću. Kritikujući Đukanovića na zasijedanju Skupštine Krivokapić je otkrio da je Crna Gora nestala zbog autokratizma kralja Nikole, ne pominjući nijednom njenu okupaciju i Podgoričku skupštinu.
VN: Jeste li očekivali da će se dio užeg rukovodstva stranke, poput Konjevića, Banovića, suprostaviti ideji Krivokapića da se stavi na čelo opozicionog fronta?
POPOVIĆ: SDP će se možda u nekoj koaliciji provući na jesenjim izborima, ali već na sljedećim će nestati kao parlamentarna stranka. Ja sam na samom početku kritikovao Krivokapića najviše zbog toga da ohrabrim njegove saradnike, koje poznajem već dvadeset pet godina, da dignu glas i pripitaju ga: “Kuđ si to krenuo”. Ali, nažalost, neki su to malo kasno razumjeli, a neki će ga izgleda slijediti do kraja. Njima je očigledno prenio tlapnju o sopstvenoj veličini, pa jedan reče da bi prije pucao u sebe nego izdao Ranka. Ovo liči na neko seosko pozorište i bilo bi predmet šale kad se ne bi odražavalo na sudbine ljudi.
VN: Opozicija često ponavlja da hoće “narodno pomirenje” te da je to sa sadašnjom vlašću nemoguće…
POPOVIĆ: Ja bih možda i povjerovao da ce inicijatori tzv. narodnog pomirenja donijeti opštu moralnu i društvenu katarzu, kad bi, recimo, Rakčević, za kojega sam nekad mislio da je ozbiljan političar, predočio memorandum koji su potpisali on, Krivokapić, Mandić, Lekić, Amfilohije, o evroatlantskim integracijama, građanskoj i multikulturnoj toleranciji i zaštiti crnogorskog kulturnog i nacionalnog bića. Sama priča o tome da je Crnoj Gori za moralno ozdravljenje i prevazilaženje nacionalnih podjela starih barem sto godina jedino potrebna smjenljiva vlast i to u vrijeme dok Mandićeva paravojska egzercira ispred parlamenta, obična je manipulacija s ciljem da se trguje onim tekovinama koje su uprkos svemu stvorene u posljednjih osamnaest godina.
VN: Demokratski front ne odustaje ni od anti-NATO protesta, ni od smjene vlasti ulicom...
POPOVIĆ: Samo u slabim državama se toleriše javno pozivanje na rušenje institucija sistema i saradnju sa stranim centrima moći, u cilju destabilizacije i rušenja postojećeg poretka. Ipak, DF je, i uz logistiku Kremlja, limitiran za ozbiljnu destrukciju bez pomoći bivših indipendista.
VN: Nakon što je ponudila svoj program izlaska iz političke krize i podržala Vladu, Pozitivna Crna Gora je izložena svakakvim neprijatnostima...
POPOVIĆ: U Crnoj Gori se već dvadeset i pet godina vodi brutalni propagandni rat protiv političkih neistomišljenika, i Pozitivna, u čijem su vođstvu mlađi ljudi, prolazi kroz tu medijsku šikanu. Mene nešto drugo više zabrinjava. Dok se lideri Pozitivne proglašavaju izdajnicima jer nijesu ušli u Krivokapićevu i Lekićevu igru, u isto vrijeme Andrija Mandić u Moskvi, zajedno sa visokim Putinovim dužnosnicima, prijeti Crnoj Gori scenarijima Sjeverne Afrike i ovdje je povodom toga opšti muk. Ovo najrječitije govori stanju duha i morala naše političke i intelektualne klase. Patriotizam neću pominjati. Jer, davno su i kosti istrunule onima koji su se, ne pitajući za nagradu, žrtvovali za Crnu Goru.
VN: Kako komentarišete insistiranje na preuzimanju Javnog servisa?
POPOVIĆ: To je dio istog scenarija. Nije sporno što opozicija nije zadovoljna Javnim servisom. Nijesam ni ja, pogotovo niskom profesionalnošću u kulturnom, obrazovnom, dokumentarnom programu, ali ne mogu partije u Skupštini preuzeti revolucionarni metod i preuzeti ingerencije Savjeta RTCG. To donosi veliku štetu Crnoj Gori u procesu evroatlantskih integracija, jer se pokazuje demokratski nezrelom i nepredvidivom. Stvara se opšta klima nalik onoj iz 1998. godine da je važno samo da Đukanović ode i da će svi naslijeđeni i aktuelni problemi nestati. Kad Rakčević nudi koaliciju svima osim DPS-u, on u stvari implicitno ponavlja čuvenu rečenicu Momira Bulatovića: "Važno je samo da vi odete".
VN: Opozicija i predsjednik parlamenta nijesu prihvatili ponudu premijera Đukanovića, koja je podrazumijevala ministarska mjesta, direktorska, pomoćnička... Da li je kompromis uopšte bio cilj opozicije?
POPOVIĆ: Ako opozicija ultimativno traži nešto što se kosi s elementarnim načelima parlamentarne demokratije: da većina u parlamentu aminuje predstavnika manjinske frakcije za predsjednika zakonodavne vlasti, onda je pitanje da li ih uopšte interesuju izbori ili postoji plan za uvođenje zemlje u haos, da bi uzeli vlast bez izbora, kao u Antibirokratskoj revoluciji 1989. Krivokapić i kompanija tobož zagovaraju evropeizaciju Crne Gore i jačanje institucija, a u stvari se s njima sprdaju. Samo u revolucijama i totalitarnim sistemima manjina može upravljati većinom.
