U seriji slika, nastalih tokom višemjesečnog rada u ateljeu u DAC-u u nekadašnjoj "Jugooceaniji", umjetnica prema vlastitim riječima predstavlja "lice našega vremena".
- U našem svijetu rasutih figura, u svijetu u kojem je izgubljeno osjećanje cjelovitosti i cjeline, u svijetu u kojem ta cjelovitost kao da je zauvijek i fatalno izgubljena, nema prostora za uvezivanje integrisanih subjekata. Za njih ostaje samo unutrašnji jecaj, koji niko ne čuje... U knjizi Milana Kundere "Besmrtnost" postoji mala, ali za mene značajna epizoda. On tu piše o ženi naših dana koja, svaki put kada ulazi u lift, ne može da pretpostavi šta od njega može da očekuje u narednoj prilici. Jednom je odlučio da se penje kada je ona htjela da ide dolje, drugi put nije dopuštao da se otvore vrata i držao ju je u zatočeništvu, ponekad je počinjao da se trese kao čovjek koji je obolio od horeje. Pa, iako se razumije u kibernetiku, ona nikako da sebi objasni šta se dešava u tehničkom mozgu ove mašine. U ovoj maloj epizodi pronašla sam lice današnjeg vremena. Izgubivši cjelovitost slike svijeta, socium u kojem dominira nepotpuno, nepovezano klip-mišljenje, i koji se užurbano razliva u fragmentima informacije, gubi sposobnost osmišljavanja svrsishodnog kretanja - svijet unutrašnjom predodređenošću, unifikovanom stereotipnom kulturom, u kojem individualnost gubi svoju jedinstvenost, a zajedno sa njom i svoj slobodni izbor. Slično kao i lik Milana Kundere mi kao da smo zarobljenici lifta koji nas, zatvarajući vrata, nosi u pravcu koji je samo njemu poznat. Globalna civilizacija srlja u slijepoj bujici, stvarajući hipnotičku sinhroniju društva. "Dok se u isto vrijeme, čovjek odan miru povlači u sebe, u svoju tugu, u svoje fantazije, u svoj bunt i zaglušen je glasom svoje bolne duše, do te mjere da više ne čuje glasove koji mu se obraćaju spolja - zapisala je Zaloznaja u tekstu koji prati ovu njenu postavku.
