Do sada je objavio četiri knjige eseja, dvije knjige priča, tri romana, a objavio je i niz samostalnih priča nagrađenih na konkursima za nagradu Ranko Marinković.
Uporedo, poput renesansnih umjetnika, Popović je ostvario i nekoliko velikih likovnih tematskih ciklusa, kao što je „Misterijum Luče mikrokozma“, uradio je skulpturu „U slavu Njegoševe misli“ oslikao je slovne inicijale „Oktoiha“, a ostvario je i nekoliko izuzetnih multimedijalnih projekata. Od prve najvažnije izložbe u Parizu 1978. godine, gdje je izlagao sa Salvadorom Dalijem, Viktorom Braunerom, Dadom Đurićem i drugima, pa do danas, Popović je imao oko 70 samostalnih i oko 200 grupnih izložbi u raznim gradovima svijeta.
Dobitnik je oko 30 nagrada i priznanja, djela mu se nalaze u eminentnim galerijama i muzejima, a o njegovom djelu do sada je objavljeno 15 monografija i snimljeno je isto toliko dokumentarnih filmova.
POBJEDA: Vaš novi roman „Ljubičasto ogledalo“ dirljiva je realistička priča o humanosti i doniranju organa, ali i dramatična povijest o životu, emocijama i smrti. Što Vas je inspirisalo da napišete ovakvu vrstu priče?
POPOVIĆ: „Ljubičasto ogledalo“ bazira se na stvarnom događaju. Prije nekoliko godina čuo sam na radiju kako je jednoj djevojčici iz Kelna uspješno presađeno srce druge djevojčice koja je stradala nesretnim slučajem.Ta je štura vijest o uspjehu medicine bila dovoljna da me zaintrigira da ovu činjenicu iz života transponujem u literarnu stvarnost.
Za ovakav temat interes je bio tim prije veći, jer se radilo o ljudskom srcu. Poznato je da je srce organ kojem se pripisuju svojstva ili funkcije koje su veće od običnog mišića ili, kako se zna reći, pumpe koja pumpa krv u ljudskom organizmu. Dakle, ovdje je biologija odnosno fiziologija, jednom riječju medicina, osnova za razvijanje delikatnih pitanja filozofske, psihološke, religijske ili moralne prirode. Razvijao sam siže u kojem se nijansiraju psihološki portreti glavnih protagonista.
Majka nastradale djevojčice je profesor filozofije koja se ne može pomiriti sa činjenicom da joj je jedino dijete umrlo.
Djevojčica koja se razvila u zdravu djevojku kada sazna da je u njoj tuđe srce počinje dobijati krize identiteta. Jednom riječi, tematika koju obrađujem u romanu aktuelna je i po problematici višeslojna.
POBJEDA: Zbirku zapisa i eseja „Labirint sjećanja“ koncipirali ste kao omaž Sioranu, Dadu Đuriću, Kišu i Ranku Marinkoviću. Što je suština iskustava koje ste podijelili sa ovim velikanima svjetske književnosti, slikarstva i filozofije?
POPOVIĆ: Izbor ova četiri stvaraoca nije slučajan. Ono što me navelo da koncipiram takvu knjigu bilo je nešto što u suštini povezuje te autore. To je u širem smislu riječi unamunovski kazano „tragično osjećanje života“.
Svaki od odabranih autora to osjećanje artikuliše na dosljedan i umjetnički uvjerljiv način. Govore o svijetu i vremenu u kojem žive, vremenu koje je obilježila „kultura smrti“. Problem smrti je u stvaralačkim prosedeima ovih stvaralaca veoma važan, ako ne i ključni. Uvrštavanje ova četiri autora u jednu literarnu cjelinu urađen je po onom geteovskom izboru po srodnosti, jer je tema smrti u najširem smislu ono što me posebno zanima. Što se tiče karaktera zapisa, radi se o žanrovskoj mješavini ili prožetosti faktografskog sa esejističkim.
Iz takvog se postupka oblikuju portreti Kiša, Dada, Siorana i Marinkovića. Velimir Visković je sukcesivno objavio sva četiri teksta u časopisu „Književna republika“ a u formi knjige naslovljene „Labirint sjećanja“ pojaviće se tokom ove godine.
POBJEDA: Što biste posebno izdvojili iz ovih razgovora, susrete sa Sioranom u njegovom pariškom potkrovlju, ili iskustva po dvostrukoj srodnosti s Dadom Đurićem?
POPOVIĆ: Imao bih puno toga izdvojiti. Ali bojim se da bi to premašilo zadanu formu ovog intervjua. Želio bih reći da se ti tekstovi často baziraju na nečemu što izgleda u prvi mah krajnje obično, svakidašnje, što se iz banalnosti može preobraziti u metafiziku. Tako je bilo na primjer u slučaju Siorana.
Kada sam ušao u filozofovo slavno pariško potkrovlje, prvu knjigu koju sam ugledao na vrhu naslaganih knjiga u presoblju bila su Lotreamonova „Sabrana djela“. A ovaj je „ukleti pjesnik“ bio presudan za moje formativne godine, a jako je uticao i na Sioranovu filozofsku poetiku.
(opširnije u Pobjedi)
