Ovako novinar BBC-ja Mark Sevidž opisuje našeg umjetnika u tekstu za magazin BBC Music. Sevidž podsjeća na Milošev put do uspjeha ovako velikih razmjera - od malene Crne Gore na Balkanu, do susreta sa Dejvidom Raselom i uspješno završene Kraljevske muzičke akademije u Londonu, gdje je zavrijedio master u izvođačkoj umjetnosti i dvije nagrade "Ivor Mairants" i "Julian Bream".
Prije samo pet godina objavio je debitanski album pod svojim imenom za Dojče gramofon (Deutsche Grammophon), najstariju izdavačku kuću na svijetu koja i dalje posluje. Njime je stigao na vrh top lista klasične muzike i zavrijedio prestižnu nagradu magazina "Gramophone" za najboljeg mladog umjetnika.Reputacija ovog gitariste od tada samo raste, a sale u kojima je nastupao sa nekim od danas najpoznatijih dirigenata i orkestara širom svijeta - od Filharmonije Los Anđelesa do Simfonijskog orkestra Bangkoka - bile su potpuno rasprodate.
"U početku sam bio zatečen", kaže on uz ustručavanje. "Od nekolicine koncerata u mjesnim crkvama, odjednom sam imao rasporede za nastupe od Tokija do Los Anđelesa. I to ne baš na bilo kakvim mjestima - bile su to najveće i najprestižnije koncertne sale. To me odmah gurnulo u prvi plan klasične gitare i to je bila velika odgovornost. Zato sam dao sebi par godina da stanem na noge kako više ne bih osjećao da mi se tlo pod nogama stalno pomjera."
Uz to je, pomalo nerado, postao i srcolomac - pa je jednom prilikom reagovao na pisanja australijskih medija, rekavši da nije samo "nasmijano slatko lice".
Za sve to vrijeme, ovaj šarmantni ali ozbiljni mladi čovjek nikada se nije odrekao svog sna da solira pred stadionom punim njegovih vatrenih fanova. Zato ne treba previše da iznenađuje što njegov četvrti album čine pjesme Bitlsa.
"Osjetio sam da je vrijeme da se zabavim", objašnjava on. "Da se vratim u te godine i sve zaokružim".
Kaže da je bilo neočekivano teško snimiti taj album.
"Tehnnički i muzički, bilo je mnogo toga na čemu sam morao da radim", priznaje ovaj 32-godišnjak. "Morao sam da se fokusiram na ritam, da 'izoštrim' svoj zvuk - što i nije baš najprirodnija stvara kada imate klasično muzičko obrazovanje. Morao sam da izađem van okvira onoga što mi je prijatno, ali sam osjetio da sam u oblasti muzičkih mogućnosti iz koje mogu da uzmem sve što poželim. Osjetio sam se manje ograničenim nego što je to slučaj kada snima nešto veoma, veoma klasično."
Album je snimao u "Ebi roudu" (Abbey Road) na istoj originalnoj tehničkoj opremi koju su koristili Bitlsi. Karadaglić koji je, prema vlastitom priznanju, opsjednut kontrolom, kaže da je proveo cijele dane radeći na tome da dobije pravi zvuk svoje gitare, sa desetinom mikrofona pozicioniranih po cijelom studiju, kako bi uhvatili boju i dosljednost u njegovom izvođenju.
Još jedna veza sa Bitlsima je i Anuška Šankar, čiji je otac Ravi učio Džordža Harisona da svira sitar, "jedna od najznačajnijih saradnji u istoriji muzike", pojašnjava Karadaglić. Ona mu se pridružila u numeri "Lucy In The Sky With Diamonds" koja zatvara album kaleidoskopski pomiješanim zvukom različitih žica.
"Različitost i sličnost ova dva instrumenta je zaista izuzetna", opisuje muzičar. "To je skoro kao dva magneta koji se međusobno odbijaju. U tom snimku su svi začini ovoga svijeta."
Sarađivao je još sa džez muzičarom Gregorijem Porterom i kantautorkom Tori Ejmos, koja je dala neponovljiv dodir na "She's Leaving Home".
"Sviđa mi se njen pristup", priča Karadaglić. "Kazala mi je tada da bi do prije nekoliko godina tu pjesmu izvela kao da je kćerka koja je napustila dom, ali sada je pjeva kao majka. U studiju su je savladale emocije, jer je bio početak školske godine i njena kćerka je, zapravo, odlazila od kuće. Mislim da će mnoge žene podijeliti njene emocije iz pjesme. Ona joj je zbilja dala poseban ton."
Miloš dodaje da ga nikada nije zabrinjavalo da će njegov Bitlsi-projekat biti "nešto lagano - jer ni ja nisam lagan, a ni muzika".
Ono što je interesatno jeste da ovaj gitarista nije upoznao muziku Bitlsa tokom svog odrastanja u Crnoj Gori. Njegov prvi susret sa radom ove grupe bio je kada mu je predavač na Kraljevskoj muzičkoj akademiji preporučio da nauči "Yesterday" u aranžmanu japanskog kompozitora Torua Takemitsua.
"Nakon što sam izučio taj komad, potpuno sam se zaljubio u njega", kaže on.
U stvari, sada se čak smatra da Bitlsi treba da budu dio osnovnog klasičnog muzičkog obrazovanja.
"Ne vidim razliku između njihovih i pjesama Šuberta. Bitlsi su ostavili tako dubok trag u tome na koji danas slušamo muziku, tako da je jednako prirodno svirati Bitlse kao što se svira Bah".
Iako to eksplicitno ne navodi, novi album Karadagliću daje šansu da proširi svoju publiku, nakon što se potvrdio u klasičnoj muzici sa tri albuma standardnog repertoara, uključujući "sveti gral gitare", Rodrigov Koncert "Aranhuez" (Concierto de Aranjuez).
Simbolično, turneju u SAD počinje nastupom u njujorškom legendarnom Džez klubu "Blue Note", a ne u tradicionalnoj koncertnoj dvorani - i kaže da je raspoložen da nastupi u akustiničnom šatoru na festivalu Glastonberi (Glastonbury).
A da li smatra da je gitara potcijenjena kao klasični instrument?
"Možda u nekim krugovima - ali to meni ne predstavlja problem", odgovara. "Naš repertoar nije širok poput onog za klavir ili violinu, ali osjećam da je sve više i više i više ljudi koji žele da čuju gitaru - i koji bi, u stvari, rađe čuli gitaru nego bilo koji drugi klasični instrument, jer u tome ne postoji ništa što bi ih zaprepastilo ili ih zastrašilo. Gitara je instrument za narod."
Izvor: BBC Music/Mark Savage - Priredila: K.J.
Foto: Universal Music Serbia (universalmusic.rs)/Abbey Road
