Piše: Tanja KNEŽEVIĆ-PERIŠIĆ
Pa je prvo jadikovao Tomo Grobar, pa onda smjerni Irinej, a onda je nastupila zvijezda večeri: potpuno olinjali, sa crnim kolobarima oko očiju, u crnoj mantiji i sijedoj bradi-glavom i tom bradom, naš voljeni Risto. Bio je sav smušen, istina, pisao je svu noć, jer ko će povatat sve one Crnogorce, jebiga, koliko ih je bilo, sve neki knezovi, kraljevi, čuda, pa je prvo krenuo od Danila. Kaže, taj je nesrećnih krenuo natovskim putem, separatnim, izdajničkim od svoje porobljene braće pod Turcima, vodoravno i horizontalno, ali, srećom su ga koknuli brzo, pa je došao Petar prvi, pa drugi, pa se to krenulo jednim finim putem, sa Rusijom, pa i dalje vodoravnom Srbijom, pa Kosovom, pa tužbalicom i ko zna čime još, do kralja „staračko-dinastičke ambicije“, kako mladi Risto kaže, koji je „potpisao kapitulaciju“, pa šmugnuo morem, a ne ko još mladjani Petar koji je išao čukama albanskim kako bi prije Nikole šmugnuo još dalje. Pa je naš „starac“ Nikola trebao da se vrne do Albanije, pa cipel-cugom do Prokletija, pa do mora, ko mlađani Petar što je-pa bi voljenom Ristu to bilo OK. Ovako je Nidžo skratio put, ko što će autoput, ako Bog da,i to mu je naš mantijaš uzeo za zlo, jer je izdao kozje staze albanske i srpske stope na njima, toliko da će vječno biti izdajnički stazoputaš.
Tolkin i Mojkovačka bitka: Zamjerio je bogami, Riki i ostacima te „vojske srpskog naroda u Crnoj Gori“ (kako ih jezik ne zaboli, zar nije lakše reći:crnogorskoj, ali to mora da boli, zar ne...) na, kako je rekao, „čudnoj odbrani Lovćena“, jer su trebali, pošto su izginuli na Mojkovcu, da se saberu, da ih starac Nikola zovne da se opet „oduže“ i mrtvi srpskoj vojsci, i da ko Aragarnovi duhovi Dunharoua, otpuvaju austrougare, kako bi se, ovi šmugnuti vrnuli da „oslobode“ što se osloboditi dade. Svašta! Voljenik me potpuno zbunio, koliko se čovjek potrudio, to ni Tolkin nije mogao, da jebe oca!
Mada mi nije jasno ko je kome trebao da se „odužuje“; jer su ovi „naši“ inače bili van Crne Gore, branili ko zna šta, misterija jedna, pa ih Srbin komadant crnogorske vojske, vodao tamo-vamo, pa kad su se ovi „njihovi“ povukli, rekao da se ovi „naši“ vrnu pa da brane neodbranjivo, pri čemu je „njihov“ kralj, žmiganjem preko albanskih planina-spašavao narod i državu, a ovaj „naš“ kraćim putem bježanja-izdao „njihove i njihovo“??
“Oslobađanje” Crne Gore: A tek „oslobađanje“ poslije rata? E to je bilo baš nemanjićko: i onaj prvovjenčani „njihov“ je oslobađao Crnogorce tako što je sve srušio i zapalio liše Kotora (vole more, jado moj!), ada i ovi su ga slijedili. Sve u tom duhu:paljenje, mučenje, ubijanje-pa vaskrsenje nebesko. To je ta formula uspjeha, to je oslobađanje od ...grijeha, valjda.
Ali niko neće, grmili su mantijaši te čarobne noći, razdvojiti „rođenu braću“, najmanje ova natovska-euro-neuro vlast! Koja Rista užasno nervira. Toliko da je dobio tikove. Čim pomisli na Mila, poludi. Dijazepam, valerijana, glogov trn...ma nema šta probao nije. Sav se, jadan, osušio od muke. I trči, čovjek, stalno:te akademija, te groblja, te rijeke,moleban amo, moleban tamo, opuči se...ko će ovo stado okupit ako on neće? Ko će Crnu Goru, posrnulu, izdajničko-daniloizovanu, vratiti na nebeski put? Ko će Irineja zamijenit kad skvikne, no on? Nema ga na svijet!
To misli i Aco nasljednik onog Petra s početka priče, obzirom da mu u „nebeskoj zemlji“ trona nema niti će biti ikada, pa mu ostao, uz ostale, voljeni „čovek“ Risto, koji mora i tamo da se dokaže. Sve ga je tapšao kad je završio besjedu, dobro je to bilo, neka si im rekao, pizda im materina, ne daju mi Kraljičinu plažu, ne daju hotel, ne daju ništa ti Crnogorci, bre!
Tako je bilo u „službenom“ dijelu Bala mantija u Beogradu. Onaj „umjetnički“ nijesam mogla gledati: glumci brkaju bre i brje, onaj barjak nekako čudan, nalijepljen, svuda magla, a Janko dijeli cigare i prije nego popuše, on njima juriš! E ne može, brate, to tako. Popušite prije, pa idemo dalje. Ovako ostadosmo daleko, predaleko, i prije knjaza izdajnika, da nas ni dva autoputa neće približiti....Možda čak ni-pušenje....
