Piše: Draško Đuranović
Dok su sijevali blicevi foto-aparata i zujale kamere, Svetozar Marović, stiješnjen između dva gromoradna policajca, podigao je ruke čvrsto vezane lisicama, uspravio se za trenutak i pozdravio - prijatelje i neprijatelje. Potom je ušao u Specijalno državno tužilaštvo.
Dubina pada
Možda je u svemu tome bilo neke neprihvatljive doze patetike. A možda sve i podsjeća na izvrnutu Andrićevu priču: dubinom sadašnjeg pada Svetozar Marović danas može da mjeri visinu svoje nekadašnje moći. Kako god, snimak bivšeg, tri puta biranog predsjednika Skupštine Crne Gore sa lisicama na rukama obišao je Crnu Goru i region. Njegova rečenica prepričavana je i komentarisana na društvenim mrežama. Seire ljudi, pričaju viceve - gledajući pad. Interesuju se za najsitnije detalje - ko su mu preostali prijatelji, sa kim je čekao Novu godinu, piše li kome iz pritvorske ćelije, viđa li brata u šetnjama po zatvorskom krugu. Prati se lični i porodični slom nekadašnjeg moćnika - uživo. I to je Crna Gora! Mnogi kojima se danas žuri da Marović bude osuđen i prije suda, koliko juče stajali su u redu u Budvi, Podgorici ili Beogradu. Ne da bi razgovarali, čovjek na vlasti nema vremena, već samo da se vidi kako su bili tu, sa njim, moćnim. Sad, kad pada - pada sam. I to je Crna Gora!
Politički rijaliti
I niko da se makar javno zapita: treba li od jednog saslušanja praviti predstavu, politički rijaliti u kojem se bivši predsjednik Skupštine sprovodi sa lisicama na rukama, kao okorjeli kriminalac spreman da nanese zlo svima oko sebe ili da, ako mu se ukaže prilika, potegne skriveni pištolj i umakne čuvarima?
Moguće je da su te lisice na Marovićevim rukama mnogi vidjeli kao simboličnu, zasluženu kaznu, neku vrstu moralne osude čovjeka koji jeste bio dio velike moći i mnogima krojio sudbinu, a sada se tereti da je dio te moći koristio za bogaćenje, vlastito i svojih poslušnika. Možda su se neki i uživjeli u video-igrokaz jednakosti pred zakonom. Ako su Šarić ili Kalić sprovođeni vezani, što ne bi i Marović, makar bio bivši prvi čovjek crnogorskog parlamenta?
Problem je samo što tako smije da misli publika, ali to nikako ne može biti logika države. Niti se lisice mogu objašnjavati poštovanjem procedure. Publika ne zna, ali država zna da ne postoji obaveza po Zakonu o krivičnom postupku ili Pravilniku ZIKS-a koja nalaže da ruke obavezno budu u lisicama. Potrebno je kada postoji opasnost od bjekstva (član 40 Pravilnika). Marović nije Šarić, ni Zindović, niti Vujović da bježi od policije ili iz zatvora. Katran i perje
Da je htio, mogao je to da uradi na vrijeme. A i država koja hoće na Zapad, ne bi trebalo da liči na Divlji zapad. Ako su tamo one, koji još nijesu zreli za linč, mazali katranom i posipali perjem - da ih obilježe kao krivce – Marović danas zaslužuje makar pravo na dostojanstvenu borbu da dokaže vlastitu nevinost.
Stil je, kažu, odlika čovjeka. Tako i procedura sprovođenja i procesuiranja osumnjičenih – u ovom slučaju nekada drugog po uticaju u Crnoj Gori - jeste način da država pokaže osjećaj za mjeru. Nema razloga za prekomjernu upotrebu poniženja.
Ako je Sanader mogao u Salcburgu da mirno izađe, u pratnji policije, sa fasciklom u rukama, moglo se i Maroviću omogućiti pravo na dostojanstvo čak i u Specijalnom tužilaštvu. Toliko država duguje svima, pa i bivšem predsjedniku Skupštine Crne Gore. Sve ostalo je logika katrana i perja.
To će kratkoročno poraziti Marovića, ali dugoročno šteti državi čiji se ugled ne brani lisicama nego pravilom da je svako nevin dok sud ne kaže drugačije.
Izvor: Pobjeda
