Čitao sam tri knjige akademika Zorana Lakića, i moram se pohvaliti da su me jako razonodile. Nadam se da ću imati prilike da čitam još koju Lakićevu knjigu i da će me jednako razveseliti i razonoditi. Istoričar prof. dr Zoran Lakić rođen je 1933. godine. Na Univerzitetu u Nikšiću predavao je istoriju Jugoslavije, a za akademika Crnogorske akademije nauka i umjetnosti (CANU) izabran je 1993. godine. Uža specijalnost mu je Drugi svjetski rat na našim prostorima. Njegove knjige koje se bave II svjetskim ratom nijesam čitao, vjerujem da u njima zna što priča, međutim, u posljednjih par decenija o onome što dobro poznaje - o Drugom svjetskom ratu, rijetko piše.
Piše: Miroslav ĆOSOVIĆ
Istoričar prof. dr Živko Andrijašević je još prije 14 godina u neđeljniku Monitor polemisao sa Lakićevim pisanijama, Lakić mu je odgovorio. Ovu zanimljivu polemiku u koju se zatim uključio i književnik Marko Vešović možete čitati na linku. Tako sam i ja, zahvaljujući toj polemici, obratio pažnju na stvaralaštvo akademika Lakića.
Akademika Zorana Lakića neko je nazvao pjesnik među istoričarima i to Lakiću godi. Lakić ima dosta lak stil pisanja, pa sam isprva mislio da je zbog toga dobio nadimak pjesnik. Ali, čitajući knjige Zorana Lakića počeo sam da sumnjam da je zbog ljeporečivosti dobio taj nadimak.
Akademik boje baš i ne razaznaje: Na naučnom skupu koji je održan u CANU 24. aprila 2007. gospodin Lakić je imao spektakularno izlaganje, vjerujem da su ga kolege akademici gledali širom otvorenih - razrogačenih očiju. Tada je između ostaloga kazao:"Jednobojne su bile zastave nekadašnjeg SSSR-a, današnje Kine, Albanije, Makedonije, a sada - evo i Crne Gore." (Dr Zoran Lakić, Dijalog u istoriografiji, Unireks, 2008, strana 148)
Dok ovo nijesam pročitao nijesam znao da nam je zastava jednobojna, mislio sam da je crveno-zlatna, za makedonsku sam mislio da je crveno-žuta, a za albansku da je crveno-crna. Mene stalno kritikuju kako se usuđujem da pišem o istoriji, a nijesam završio istoriju, tako da ni sad možda nijesam u pravu - albanska, makedonska i crnogorska su jednobojne zastave, jer tako kaže jedan akademik! No ipak, uprkos akademikovom stavu, ja ću i dalje smatrati da naša, albanska i makedonska zastava nijesu jednobojne.
Pošteno govoreći, to što jedan istoričar slabo razlikuje boje, to ne može da umanji njegovo naučno-istorijsko djelo.
Ako je istoričar, nije ornitolog: U knjizi "Crnogorske istorijske teme" (Podgorica, 2001), na strani 286 dr Lakić je zapisao "Soko je, inače, na ratnoj zastavi...."
Istoričar Živko Andrijašević ga je u pomenutoj polemici upozorio da nije soko na našoj zastavi, i izgleda da je kritika urodila plodom, Lakić je u onom spektakularnom izlaganju u CANU 24. IV 2007. saopštio: "U Ustavu Stare Crne Gore je zapisano: »Grb je Knjaževine Crne Gore - dvoglavi bijeli orao«. Sada je zlatne boje. Zašto?" (Dr Zoran Lakić, Dijalog u istoriografiji, Unireks, Podgorica, 2008, strana 148)
Da li je u međuvremenu akademik Lakić konsultovao nekog ornitologa, nikada nećemo saznati, ali, pošteno govoreći, to što jedan istoričar ne vlada ornitologijom, to ne može značajno da umanji njegovo naučno-istorijsko djelo.
Zoran Lakić je i muzički stručnjak! Na istom spektakularnom izlaganju u CANU (24. IV 2007), junak ovog teksta se predstavio i kao muzički stručnjak. Tada je kritikovao i crnogorsku himnu, između ostaloga je kazao: "...postojeća zvanična himna može da trpi ozbiljne primjedbe - po osnovu skromne melodičnosti i muzičke obrade. Suviše liči na popjevku ili na one aktovke i agitovke iz vremena omladinskih radnih akcija. U svakom slučaju ne može biti svečana himna, pa ova rasprava može da bude dobra prilika da se greška ispravi, da se uzme za himnu mnogo himničnija pjesma i kompozicija." (Dr Zoran Lakić, Dijalog u istoriografiji, Unireks, Podgorica, 2008, strana 148).
Zaista ne znam je li Lakić ovđe u pravu, jer sam nikakav muzički stručnjak, sve što o muzici mogu da kažem je - da li mi se neka pjesma sviđa ili ne. Ali, znam sigurno da gospodin Lakić nije muzičar, već istoričar. No, ako ne razaznaje boje, ne razumije se u ornitologiju - moguće je da je talentovan za muziku.
Srbi u Ustavu iz 1905. godine?! To što akademik Lakić ima problem sa raspoznavanjem boja i ornitologijom nije puno bitno (to što je muzički stručnjak svakako je plus za njegovu karijeru), ali je ipak vrlo neprimjereno da jedan istoričar i to akademik saopšti ono što je saopštio, opet u onom istom spektakularnom izlaganju u CANU 24. IV 2007. On je u tom izlaganju kritikovao Nacrt Ustava Crne Gore (koji je usvojen iste godine) i rekao: "Opet, samo radi ilustracije - navodim da se u Ustavu Crne Gore iz 1905. godine pominje srpski narod u Crnoj Gori..." (Dr Zoran Lakić, Dijalog u istoriografiji, Unireks, Podgorica, 2008, strana 147).
Ali, u "Ustavu za knjaževinu Crnu Goru" iz 1905. godine riječi Srbi i srpski narod ne postoje! Jedan istoričar - akademik saopštava 100% neistinu. Zbog čega? U istoj Lakićevoj knjizi ("Dijalog u istoriografiji"), ima jedno cijelo poglavlje naslovljeno "Istina mora biti cjelovita". Tačno. Mora biti cjelovita, ali u ovom slučaju Lakić je saopštio cjelovitu neistinu - u ustavu iz 1905. se ne pominje srpski narod. Dakle od onoga - cjelovita istina, ostala je samo - cjelovita, pa bi sad neki filozof izveo teoremu da je Lakić zapravo u pravu, izrekao je cjelovitu neistinu, nije se o cjelovitost ogriješio, to je važno, neki filozof iz ko zna koje filozofske škole bi tako poentirao, vjerujem. Ipak, istorija nije filozofija, već nauka.
Lakić: "Samo Srbi i Hrvati došli na Balkan"?!! Kad uzmem knjige gospodina Lakića najviše me razonode njegova promišljanja o srednjem vijeku. Tako je Lakić u Herceg Novom 28. VIII 2008. na Duhovnoj akademiji beśedio o ranom srednjem vijeku: "Naši daleki preci došli su na ove prostore u vrijeme velike seobe naroda - kao formiran narod, srpski narod, sa svim narodnim obilježjima koja danas čine našu bogatu tradiciju. Od južnoslovenskih naroda tada su došli i Hrvati, takođe već sasvim formiran narod. Trećih nije bilo. Naši preci su dakle mogli biti samo - Srbi ili Hrvati. Trećih nije bilo." (Dr Zoran Lakić, Dijalog u istoriografiji, Unireks, Podgorica, 2008, strana 111).
Ovo je takođe potpuna neistina, i da ja ne bih navodio izvore iz Prvog mileniuma, citiraću Simu Ćirkovića, naučnika koji je davno te izvore pretresao, Ćirković je naučnik kojeg njegove kolege (neki su još živi), smatraju za istoričara koji je dosegao najveće domete u srpskoj istoriografiji.
Ćirković piše o etničkim odnosima među Slovenima na Iliriku, u periodu VII – XI vijek:
„U zapadno južnoslovenskom delu je polazna tačka razvoja Srba i Hrvata, ali i drugih plemena i grupa, jer je u prvim stolećima života na Balkanu etnička karta bila složenija, različita od one koju poznajemo s kraja srednjeg veka. Iz perioda 7 – 11. veka ostalo je sačuvano više od dvadeset imena slovenskih skupina sa velikog prostora od Koruške do Peloponeza i Crnog mora. Idući od zapada ka istoku i jugu, uzimajući samo nesporna imena, susrećemo: Karantance (Horutane), Hrvate, Guduskane, Neretljane, Zahumljane, Srbe, Travunjane, Konavljane, Dukljane, Moravljane, Timočane, Severce, Druguvite, Velegezite, Verzite, Sagudate, Rinhine, Strimonce, Vajunite i na Peloponezu Jezerite i Milinge.“ (Sima Ćirković, „Srbi u srednjem veku“, Beograd, 1995, strana 12)
Ovo isto je za NIN 5. VIII 2004. potvrdio, potpuno povlađujući Ćirkoviću, još jedan vrhunski naučnik, vizantolog Radivoj Radić.
Ako su Srbi naselili rimsku provinciju Prevalis, zašto se ta provincija nije prozvala Srbija ili Južna Srbija, već Duklja, po rimskom gradu Doclei (ili po plemenu - Docleatima)? Znamo da su u toj istoj Duklji Sloveni vjekovima bili na vlasti, pa ipak svoju zemlju nijesu srpskom zvali, zašto nijesu ako su bili Srbi?
Uglavnom, današnja srpska medievistika nema dileme - nijesu samo Srbi i Hrvati naselili Ilirik u ranom srednjem vijeku. Znače li što Zoranu Lakiću tvrdnje Sime Ćirkovića, Radivoja Radića i drugih naučnika specijalizovanih za srednji vijek?
Akademik Lakić i ne pomišlja da su u našoj etnogenezi učestvovali Vlasi, Albanci, Kelti, Skandinavci i drugi. Kad čitamo Lakićeva promišljanja o etnogenezi kao da čitamo nekog romantičara iz 19. vijeka za kojeg je jedan jezik = jedan čisti etnički narod. Da li bi Zoran Lakić tako danas Škote proglasio za Engleze, jer je ogromnoj većini Škota engleski jezik - jedini jezik koji znaju? Da li bi Lakić 130 miliona Meksikanaca proglasio Špancima, jer su primili španski jezik?
Lakić: Razbojništva i pljačke počele krajem 15. vijeka?!! Na naučnom skupu u Plužinama koji je održan 22.-23. jula 2005. godine akademik Lakić je pročitao rad pod naslovom "Piva, hajduci i hajdučija", između ostaloga kazao:"Noćni upad u kuće, i razbojništva na drumovima - zarad otimačine, nastali su tek krajem 15. vijeka. Pa i tada, vojevanje je bilo motivisano više da se neprijatelju nanese materijalna šteta, nego da se eventualno, ima materijalna korist; ona je bila potisnuta u drugi plan." (Dr Zoran Lakić, Dijalog u istoriografiji, Unireks, Podgorica, 2008, strana 94).
Što reći poslije ovakve konstatacije? Da su upadi u kuće i drumska razbojništva počeli tek krajem 15. vijeka, to je jednako istinito kao kad bi neko napisao naučni rad i u njemu, na primjer, ustvrdio da se Crnogorci kroz istoriju uglavnom nijesu bavili stočarstvom!
Dokumenata o drumskim razbojništvima, pa i o upadanjima u kuće u srednjem vijeku, ostalo je u arhivima - dubrovačkom, kotorskom i drugima - na stotine, vjerovatno i na hiljade. Pokazaću nasumično nekoliko izvora koji govore o razbojništvu u srednjem vijeku.
U dokumentu od 23. septembra 1278. čitamo da su neke osobe izjavile:
"Mi smo dolazili iz Brskova u Kotor, a sa nama je bio i krojač Zajko, i svi smo bili pod zaštitom kotorske straže, jer nas je gospodin kralj poslao u Kotor, kada smo bili zarobljeni; i dok smo tako išli dođoše Albanci i napadoše nas i ja, pomenuti Dimitrije, bio sam zarobljen, a pomenuti Vitanja i Zajko nijesu bili zarobljeni, a da li je pomenuti Zajko bio opljačkan, ili da mu je nešto oduzeto ne znam." (Monumenta Montenegrina, knjiga VI, tom 3, Kotor i Risan od 1200. do 1350., Podgorica, 2006, strana 112)
Vidimo, od razbojnika ih nije zaštitila ni straža kotorskih vojnika.
Božidar Ferjančić i Sima Ćirković u knjizi "Stefan Dušan" citiraju jedan izvor iz 14. vijeka, opisuju što se dešavalo sa pogrebnom povorkom kralja Milutina Nemanjića:
"Na mnogim mestima javljali su se pukovi vojnika, misleći da postignu neku svoju volju i da ugrabe nešto od onih koji nose telo blaženoga, jer u to vreme, kao što rekosmo, beše veliki metež..."
Pa Ćirković i Ferjančić komentarišu:
"Sudeći po tekstu, to su bili vojnici željni pljačke, a ne vojske suparnika koji se otimaju o vlast.” (Umire kralj Milutin, online „Večernje novosti”, 10. avgust 2005)
Pogrebna povorka sa Milutinovim tijelom putovala je od Nerodimlja - na jugu Kosova, do Banjske - śeverno od Kosova, đe je sahranjen. Dakle, čak i na Kosovu, đe je vlast Nemanjića bila najjača, razbojničke družine su radi pljačke napadale pogrebnu povorku - ni manje ni više nego - kralja Milutina.
U župi Dračevici u 14. vijeku među vlastelom bio je i vlastelin Puljko. Bio je povjerljivi čovjek kralja Dušana Nemanjića, Dušan je po njemu slao neka pisma Dubrovčanima. Akademik SANU Mihailo Dinić (1899-1970), piše:
"Početkom 1382. tužen je jedan njegov čovek i ljudi njegovog sina. Sam Puljko izjavio je da će oštećenom vratiti otetu stoku ili privesti razbojnike na sud. Iste godine saznajemo i imena Puljkovih sinova, Grubača i Nikole. Sva trojica obavezala su se da će sa svojim sinovima doći u Cavtat radi rešavanja pitanja pljačkanja njihovih ljudi iz Dračevice." (Mihailo Dinić, Iz srpske istorije srednjeg veka, Beograd, 2003, strana 382)
Evo da vidimo i izvor za koji znaju svi naučnici koji se kod nas (na zapadnom Balkanu) bave srednjim vijekom, čak mnogo Bjelopavlića danas zna za ovaj dokument koji se nalazi u Dubrovačkom arhivu; opisuju nam ga akademici SANU Miloš Blagojević i Momčilo Spremić:
"Početkom XV vijeka, veliki broj ratnika mogli su da pokrenu i Bjelopavlići koji su se smestili u dolini Zete. Zajedno sa Ozrinićima, Maznicama i Malonšićima "s vojskom" su napali 1411. godine dubrovačke trgovce koji su se vraćali "iz Srbalja" i oduzeli im srebro, konje i oružje, pa čak i odjeću i obuću." (Edicija Istorija srpskog naroda, knjiga Doba borbi za očuvanje države (1371- 1537), poglavlje Slom Crnojevića, Beograd, 1994, strana 427)
Radi se o početku 15. vijeka, pominju se Bjelopavlići, pleme iz kojeg je Zoran Lakić. U dokumentu starom preko 600 godina kaže se da su se Dubrovčani vraćali iz "Srbalja", tačno, Zeta nije bila srpska zemlja, to znamo i iz drugih izvora.
U knjizi "Crnogorske istorijske teme" (Podgorica, 2001) na strani 189, dr Lakić piše: "jer je nauka vodila ka istini."
Tačno, nauka vodi ka istini, ali, tvrdnje Lakića da se u Ustavu iz 1905. pominju Srbi, da su od Slovena samo Srbi i Hrvati došli u I mileniumu na Ilirik, da drumskih razbojništava nije bilo prije kraja 15. vijeka, takve tvrdnje ne vode prema istini, već prema golemim zabludama i mitomaniji.
I tako, možda sam sada pravilnije razumio zašto je Lakić dobio nadimak pjesnik među istoričarima. Možda mu je to neko lukavo nađenuo, jer istoričar Lakić uzima prevelike pjesničke slobode! On se baš i ne drži činjenica kao što naučnici, a tek akademici, moraju! Kad ja kažem osobama koje su završile književnost - "Njegoš je izmislio ovo, ono, Njegoš je izmislio i samu istragu poturica", kao iz topa mi kažu: "O, on na to ima pravo, to su pjesničke slobode." Tako je i sa Lakićem. I njemu su dozvoljenepjesničke slobode. On je jedini istoričar-akademik na svijetu koji punim jedrima plovi kroz naučnopjesničke slobode.
Možda je Lakić zaboravio da nije umjetnik, već da je naučnik?
Ovo su bili samo neki biseri iz Lakićeve bisernice, nemam ovđe više prostora da predstavim još njegovih bisera.
Možete li da povjerujete da je ovaj čovjek među onima koji sprječavaju npr. Radovana Radonjića ili Božidara Šekularca da postanu članovi akademije koja, gle čuda, nosi naziv - Crnogorska?
