Piše: Miroslav ĆOSOVIĆ
Sima Sarajlija je presudno uticao na Njegoša da ovaj zadobije srpsku nacionalnu svijest. Prije Sime Sarajlije srpska nacionalna ideja u Crnoj Gori ne postoji, tačnije rečeno, neznatna je i nevažna, a običnom crnogorskom narodu nepoznata. Prof dr Radoman Jovanovićpiše:
"U ljeto 1827. godine 36-godišnji neženja Sima stigao je iz Lajpciga u Trst, gdje se zadržao mjesec dana. U Zadar je doplovio 25. avgusta i dobio vezu za Kotor, gdje je stigao 12. septembra 1827. godine Sjutradan ga je saslušavao okružni kapetan Josip Pajtoni sa svojim činovnicima Sima je na saslušanju izjavio da je cilj njegovog putovanja u Crnu Goru da tamo sakupi jednu zbirku narodnih pjesama i objavi je u Beču ili u Njemačkoj. Rekao je da, osim toga, namjerava, ako mu dozvoli Vladika, da pregleda arhiv Mitropolije i Cetinjski ljetopis i napiše istoriju Crne Gore. U Kotoru Milutinović je odsio u gostionici Anđelke Visković. Kako na Cetinju nije bilo koga poznavao, obratio se mitropolitu Petru I i priložio preporuku ruskog vicekonzula u Dubrovniku Jeremije Gagića. Ostarjeli Vladika odgovorio je Simi da ga ne može primiti na Cetinju ako mu austrijske vlasti ne viziraju pasoš, ako mu, dakle, ne dopuste da otputuje u Crnu Goru. Od 12. do 30. septembra 1827. godine Sima je boravio u Kotoru, uporno tražeći od okružnog kapetana dozvolu za odlazak u Crnu Goru. Neki istraživači navode da je tih 17 dana Siminog boravka u Kotoru bilo besplodno i da je tamo živio "sasvim usamljeno". Nikola Banašević, na osnovu "primječanija" uz prvo izdanje "Pjevanije crnogorske i hercegovačke" piše da je Sima već u Kotoru počeo prikupljati narodne pjesme i da je prije odlaska u Crnu Goru zabilježio 18 pjesama. Pretpostavlja se da je u Kotoru nastavio pisanje tragedije "Obilić". Kako nije uspio da dobije vizu, Milutinović je 30. septembra pobjegao iz Kotora preko Špiljara i Mirca u Crnu Goru. Zbog guste magle tumarao je "osam dana bez ikaka jela" po "pustoj planini. ne znajući na koju bi stranu imao okrenuti da dođe na Cetinje". Njega je vidjelo jedno crnogorsko čobanče i o tome obavijestilo nekog starca, pa su ga njih dvojica doveli 7. oktobra na "uru noći" u manastir na Cetinje, veoma iscrpljenog." (Tekst objavljen u Zborniku radova profesora i saradnika Filozofskog fakulteta, br. 12, Nikšić, 1992, str 143-149.)
Tako je, rizikujući da skonča u planini, Sima Sarajlija u jesen 1927. nepozvan i neželjen pristigao na Cetinje. Srpstvo je stiglo na Cetinje!
Dušan Vuksan je u cetinjskom časopisu "Zapisi" u septembru 1927. objavio pismo Sime Sarajlije Petru I napisano u manastiru Ostrog marta mjeseca 1828. godine. Petar I Petrović Njegoš je bio čoek koji se za sve vrijeme dok je bio vladika crnogorski trudio da izbjegne rat i krvoproliće, iz svih njegovih postupaka stiče se utisak da se iskreno i svojski trudio da sačuva živote svojih sunarodnika. Nije htio da pomogne Karađorđu u Prvom srpskom ustanku, Grci su 1825. od njega tražili odred Crnogoraca za borbu protiv Turaka, odbio ih je. Takođe je spriječavao i domaće ustanke za koje je mislio da su nepromišljeni - kao što je bila jedna namjera hrišćana Zete, Podgorice i Spuža da 1825. ustanu oružjem na Turke. O svemu tome sam pisao na Analitici u tekstu Sveti Petar Cetinjski nije bio za Srpsko carstvo pa ko hoće, može pročitati.
Iz pisma vidimo da je Sarajlija došao na nevjerovatnu ideju da preko brda, rijeka, klanaca i planina - preko turske teritorije, ode u Šumadiju kod Miloša Obrenovića i sa Milošem poradi na akcionom zajedništvu Crne Gore i Srbije. U pismu nalazimo riječi "Serbin", "Srbstva", "Srbinstva", "Srbinstva", "Srbinstvu", "srpske narodnosti radi"... Kad je vršio ovakav pritisak na Petra I koji je imao blizu 80 godina, kako li je tek svakodnevno srpstvom indoktrinirao mladog Njegoša, možemo pretpostaviti. Sa dolaskom Sarajlije prvi put u Crnoj Gori vidimo jasnu i jaku srpsku nacionalnu misao, koju poslije njega nalazimo kod Njegoša, kralja Nikole i drugih Petrovića, kod Njegoševih i Nikolinih saradnika i dvorjana...
Jakov Ignjatović je pisao: „Simu Milutinoviću je prva i poslednja misao bila srpstvo, i u toj misli je izdahnuo“. (Rapsodija iz prošlosti srpskog života (Memoari), Novi Sad, 1953, 230.)
Evo pisma, poznato samo malom krugu naučnika, izuzetan istorijski izvor:
