Broj onih koji žele u „prelaznu vladu“ je dostigao broj oboljelih od gripa, a „volja za moć“ širi se poput infekcije, te bi prelaznu vladu možda trebalo nazvati „infektivna vlada“. Čemu sve ovo? Da neće biti više demokratije ako se vlade ne biraju na izborima? Ne valjaju izborna pravila i propisi? Nećete stići da to popravite do maja. Pa što onda Skupština ide na zimski raspust do februara? Malo li su plaćeni ili je zov skijanja jači od zova demokratije, ili su opstrukcija i nelegalna infektivna vlada pravi i jedini cilj? Znaju li oni kako rudari, građevinci, metalurzi, medicinari rade, da bi zaradili za životni minimum i za Budžet i funkcionerske plate u demokratskim institucijama.
Nazad, more, u Skupštinu i prekovremeno i vi i državna administracija dok ne usvojite izborna pravila! Infektivnu vladu nećete gledati. Ne budimo naivni. Suština svih protesta i izborne akrobatike je veoma prozaična. Ciljevi dvodecenijskih izbornih luzera su: 1) po mogućnosti pučem doći na vlast, kad nisu sposobni drugačije ili bar bukom obezbijediti cenzus; 2) zaustaviti ulazak u NATO i novim referendumom pokušati relativizovati onaj nevaljali sa minimalnom 55-postotnom većinom; 3) na kraju, ali ne manje važno: zaustavljanje procedure usvajanja zakona o slobodi vjeroispovijesti dok još postoji većina spremna da ga usvoji. Naravno, i vlast ima svoje nestašluke i pokušava zadržati u upotrebi metodu ,,4 u 1“ kao i druge klijentelističke izborne akrobacije.
Neće više da može, prošla su tranziciona vremena, sad smo i zvanično pozvani u društvo najdemokratskijih zemalja i to kao dostojan i ravnopravan član. Zašto je toliki značaj zakona o slobodi vjeroispovijesti? U normalnim dovršenim demokratijama to je davno obrađena i apsolvirana oblast. Nacionalna i vjerska prava su inkorporirana u građanska prava, a pravo vjerskih organizacija na politički angažman jako reducirano. I finansijsko poslovanje vjerskih organizacija je zakonski regulisano i nije nimalo transcendentno kao što je slučaj kod nas. Iako je i našim Ustavom stvar proklamovana slično, kod nas je na snazi cezaro-mitropolitizam, a odnedavno i cezaro-muftizam. Svima su nam poznati izleti van pameti i vjere mitropolita Amfija, koji umišlja da sjedi i na svjetovnome tronu Sv. Petra Cetinjskog i proglašava unije naše fildžan države sa majčicom Srbijom ili staramajkom Rusijom i slične srednjovjekovne budalaštine.
Odnedavno imamo istupe mufty-ja Zukorlića koji ni u čemu ne zaostaje za Amfijem, čak ga dosljedno kopira. Sebi je muftija uzeo i svjetovna prava kakva imaju samo ajatolasi u Iranu i Abu Bakr al Bagdadi u Siriji. Proglašava Sarajevo duhovnim centrom svih Bošnjaka, negira našu Islamsku zajednicu Crne Gore, zastupa i ekonomske interese muslimana, i zagovara prekogranični Sandžak, vjerovatno sa njim na čelu. Nijednom se ne osvrće na činjenicu da na teritoriji koju trpa u Sandžak živi više pravoslavnog življa nego muslimanskog. Već viđeno na velikosrpskom pitanju, samo se sada mijenja nacion: svi Bošnjaci u jednoj državi. Njegov pazarski Univerzitet ima ulogu akademije nauka i asistira mu u izradi bošnjačkog „Memomoranduma“.
Još se ne zna hoće li ulogu Dobrice Ćosića, oca nacije, preuzeti jedan akademik iz CG ili Zukorlić lično. Meni Zuki više vuče na Slobodana. Sva je sreća da su naši muslimani, kao i Rijaset IZCG mnogo pametniji od mufty-ja i od naše vlasti i naših vladara, inače bi nam mufty već razigrao Šejtana po Crnoj Gori, kao što je Amfy razigrao Sotonu. Zato je bitno donijeti pomenuti zakon koji će pacifikovati vjerske ekstreme, a normalnim vjernicima omogućiti slobodno i neometano ispovijedanje vjere. Vrijeme će ubrzo pokazati da se i nacionalna prava i osjećanja moraju posmatrati i tretirati u okviru građanskih prava i da je nacionalno (čitaj nacionalističko) političko zastupanje u građanskoj CG protivustavno. Do disolucije Jugoslavije je došlo zbog insistiranja na nacionalnoj, a ne na građanskoj ravnopravnosti. Na kraju krajeva: nigdje ne postoji multinacionalistička demokratija već samo građanska. Pitanja nacionalne i vjerske ravnopravnosti i vjerskih i nacionalnih prava su suviše važna da bismo ih prepustili nacionalistima ili trgovini partitokratskih elita.
Piše: Milorad PUSTAHIJA
Pobjeda
