Odgovarajući na pitanje -đe je u njegovom ,,sandžačkom konceptu“ Crna Gora, kao država čijem se obnavljanju nezavisnosti javno protivio - on naglašava:
,,Principijelno, nijesam mogao niti mogu podržati bilo koji politički projekat koji cijepa bilo koje parče zemlje na kojem živi moj narod. No, uprkos svemu, tokom predreferendumske kampanje, nijesam bio ni aktivno - protiv. Nužno, prihvatam činjenicu da je Crna Gora samostalna, ali se moj princip o Sandžaku kao regiji i nedjeljivoj cjelini ne mijenja… Ni etički ni etnički, zbog ciljeva kojima težimo i ja i institucije na čijem sam čelu, nemamo ama baš ničeg što bi moglo biti isključivo naša korist, a na isključivu štetu drugoga. To je naš duhovni i civilizacijski princip, pa shodno tome ni Srbija ni Crna Gora, ako su dobronamjerne prema Bošnjacima, nemaju razloga da budu zabrinute zbog naših projekata…
POBJEDA: Može li još jasnije i jednostavnije pojašnjenje?
ZUKORLIĆ: Sasvim pojednostavljeno: mi želimo da Sandžaku budu priznate one osobenosti koje mu pripadaju istorijski, kulturološki, geografski i ekonomski. Drugo načelo je da status Sandžaka bude rješavan kroz dijalog koji će dovesti do dogovora, bez jednostranih akata ili ne daj Bože nekih drugih, radikalnih načina nametanja jednostranih rješenja. Treće načelo je da regionalnu autonomiju ne želimo da ostvarujemo ugrožavanjem teritorijalnog suvereniteta i integriteta niti Srbije niti Crne Gore. Imajući sve to u vidu, pretežni politički, medijski i opštedruštveni stavovi koji se formiraju prema meni su neosnovani i pokušaj su zastrašivanja građana Crne Gore, predstavljajući me kao opasnost po tu državu.
POBJEDA: Prigovarate IZ u Crnoj Gori što turskim novcem gradi neke vjerske objekte. Čijim novcem, nadomak Novog Pazara, Vi gradite jednu od najluksuznijih džamija?
ZUKORLIĆ: Vrlo je provjerljivo - gradnju finansiramo novcem naših imućnijih vjernika i donacijama brojne, a Sandžaku veoma odane dijaspore. I u tom procesu i te kako vodimo računa da se sačuvamo od napasti mogućeg mentorstva i tutorstva. Što se turskog finansiranja gradnje jedne podgoričke džamije tiče, kontekst moje kritičke opaske bio je drugačiji. Čudio sam se, naime, javnim kritikama rada vjerskih škola pod patronatom sandžačkog muftijstva, nasuprot javnim pohvalama gradnji džamije u kojoj je odmah po završetku radova počeo da službuje imam iz Turske, koji ne govori ni srpski, ni bosanski, ni crnogorski. Ako znamo da imamova dužnost nije samo molitva no i pouka u obraćanju vjernicima, onda ne znam po kakvom se to edukativnom obrascu sve odvija… Istovremeno, iselili su nam žensko odjeljenje rožajske medrese iz zdanja u kome je bila godinama i taj prostor ustupili jednoj turskoj, valjda nevladinoj organizaciji, pa mi apsolutno nije logično da našoj braći i komšijama bude važniji aktivizam NVO iz Turske od vjerskog obrazovanja mladih. Tu vrstu pristajanja na tutorstvo i manifestovanja nesigurnosti i neslobode ne razumijem.
(opširnije u Pobjedi)
