Samo, ova zima ipak nije došla iz Kremlja. I, ko zna, možda u svemu ima nekog zanimljivog slučaja, istorijskog poigravanja simbolikom datuma. Uz tihu saglasnost i saučestvovanje velikih sila 1. decembra 1918. godine u Podgorici je umrtvljena budućnost države Crne Gore. Skoro vijek kasnije, 2. decembra 2015, Podgorica je - uz bučnu saglasnost velikih sila - dobila šansu da korača jednim novim putem, da bira svoju budućnost.
Nije ovdje riječ samo o pristupanju jednom vojnom savezu, svrstavanju u jedan tabor, već o crnogorskom izboru društvenih, civilizacijskih vrijednosti.
Presedan
Dugo će odjekivati onaj jučerašnji aplauz 28 ministara spoljnih poslova država članica NATO. S razlogom: odluka je istorijska i za Alijansu i za Crnu Goru. Nakon prijema Zapadne Njemačke 1955. u jeku Hladnog rata; Španije 1982. godine, poslije odlaska generalisimusa Franka, ni jedna država – osim Crne Gore juče - nije sama pozvana u članstvo u NATO.
Kada je prošle godine u Velsu odlučeno da se vodi fokusiran i intenzivan dijalog sa Crnom Gorom, mnogi su povjerovali u verziju da je to samo izgovor da Crna Gora mora čekati da joj se pridruže i druge države aspiranti za NATO, poput Gruzije ili Makedonije... Ispostavilo se da je ipak Crna Gora izuzetak: prvi put je poziv upućen mimo Samita NATO, kako je to do sada bilo nepisano, ali striktno poštovano pravilo.
Ne samo to: pozivnicu za članstvo u NATO prvi put je dobila država koja broji - manje od milion stanovnika. Naravno, Island i Luksemburg imaju manje od milion stanovnika, ali je riječ o državama osnivačima Alijanse, koje su 4. aprila 1949. godine potpisale Sjevernoatlantski ugovor. Mnogo toga, na slučaju Crne Gore, dešava se prvi put. Zašto?
Strategijski značaj
Dio odgovora valja potražiti u geostrategijskim interesima Zapada. Crnogorska obala, tih 293,5 kilometara, jedini je preostali dio Jadranskog mora koji nije bio pod okriljem NATO. Možda za doktrinu savremene vojne prevlasti to i nije neka značajna strateška tačka, ali je činjenica da – u slučaju da Crna Gora postane članica Alijanse - ruska morska flota više nema mogućnosti stacioniranja unutar, kako to kaže, ,,toplih mora“.
Osim baze Tartus u Asadovoj Siriji, Moskva nema drugi punkt na Mediteranu i možda je svojevremeno i zbog toga bio veliki pritisak na Podgoricu da se za potrebe ruske morske flote koriste luke Bar i Kotor. Mnogi su ovdašnji ,,eksperti“ geopolitike sa podsmijehom dočekivali ocjene iz Moskve o značaju male Crne Gore. Reakcije velikih sila govore drugačije.
U zoni sukoba interesnih sfera, prelaskom Crne Gore na ,,zapadnu stranu“ značajno se ograničava i manevarski prostor Rusije na Balkanu, jer jedino Srbija ostaje kao uporišna tačka, za pokušaj daljeg strateškog političkog djelovanja Moskve. To je, sasvim sigurno, jedan od bitnih motiva što je NATO politika ,,otvorenih vrata“ konačno zaživjela na primjeru Crne Gore. Moguće da je i to bio jedan od ključnih razloga što su iz Kremlja stizala, ne samo upozorenja, već glasne prijetnje da bi pozivnica za NATO mogla da poremeti ,,arhitekturu evropske bezbjednosti“. Osim toga, crnogorska državna politika dobrosusjedskih odnosa značajno je doprinijela, kako to vole da kažu u Briselu, ,,stabilizaciji prilika na mBalkanu“. Možda Crna Gora i nije jedini faktor te ,,nove stabilnosti“, ali jeste bitan činilac u procesu obnavljanja povjerenja: ratifikacija državnih granica sa susjedima i državna strategija rješavanja sporova kroz dijalog i međunarodno posredovanje bile su ključna preporuka Crne Gore na putu ka evropskim ali i atlantskim integracijama.
Iz sadašnje perspektive tek semogu jasnije sagledati dalekosežnost teških, ali državničkih odluka Podgorice o smirivanju tenzija oko Prevlake, priznanju Kosova, priklanjanju odluci o sankcijama Rusiji... Pozivnica iz Brisela je, u tom smislu, najbolja potvrda ispravnosti međunarodne orijentacije crnogorske vlasti koju - bez dileme – personifikuje Milo Đukanović.
Raskrsnica
Nakon 21. maja 2006. godine, kada su građani bez kapi krvi osvojili istorijsko pravo da sami odlučuju o sopstvenoj budućnosti, Crnoj Gori se poslije 2. decembra pruža istorijska mogućnost da bude dio zapadnog civilizacijskog kruga. U Briselu su juče Crnoj Gori otvorena vrata NATO i time je završena jedna priča. Ali, samo da bi se otvorio novi izazov. Poziv za članstvo otvara mogućnost za novu političku slagalicu - na unutrašnjoj sceni. I ta nova priča, post-festum pozivnice, neće biti jednostavna.
Za-NATO i anti-NATO polarizacija neće nestati nakon odluke iz Brisela, jer ovdje slijede politički obračuni pred parlamentarne izbore. I, nema sumnje da će unutar sadašnje vladajuće structure doći do novih raspleta. Da li će se to zvati tehnička vlada ili funkcionalna vlada ili vlada koja priprema izbore, manje je bitno: DPS i SDP u narednoj godini neće biti, prvi put nakon 18 godina, na zajedničkoj izbornoj listi. Ali će, istovremeno - kao još aktuelna parlamentarna većina - morati da sprovode procedure daljeg pridruživanja u NATO i EU...
Još pred težim izazovom biće opozicione stranke. Iz Moskve će stići podrška za hitro stvaranje anti-NATO koalicije. To će, bez sumnje, spremno dočekati Mandićeva Nova i Kneževićeva DNP, dok će Medojevićev PzP morati da proguta dio programskog, proevropskog i pro-NATO dijela stranačkog programa.
A što će proevropski i građanski Demos i Demokrate? Priču o NATO ignorišu, za EU formalno jesu, ali sa DF-om neće, sa Krivokapićem neće moći... Do izbora gledaćemo - što bi rekao Miljan Miljanić - ,,igru bez igre“.
Ali, u tim partijskim kalkulacijama krije se i zamka za budućnost države i društva. Pozivnica za NATO obavezuje na pravljenje izbora, Crnoj Gori se, nakon odluke Brisela, pruža rijetka prilika da definiše, ili makar pokuša, da demokratski odredi vlastitu budućnost. Pitanje je, samo, da li većina onih što sada predstavljaju crnogorsku političku elitu znajuda prepoznaju šansu i da li hoće da lične i partijske interese podrede interesu budućih generacija Crne Gore.
Draško ĐURANOVIĆ
