Autor: Miljenko JERGOVIĆ
Drug iz školske klupe znao je dobro crtati, kupili smo vodootpornu crvenu boju i dvije bijele majice, i on je, s fotografije radničkih demonstracija u Gdanjsku, savršeno vjerno precrtao logotip Solidarnošći. Bilo nam je petnaest, išli smo u Prvu gimnaziju, i već sutra smo se pojavili s tim majicama u školi. Ništa se nije dogodilo, profesori su nas gledali blijedo i nezainteresirano, samo je lik koji nam je predavao psihologiju, neki Grković, kroza zube procijedio da je Staljin bio veliki čovjek. Zgledali smo se, uvjereni da to govori zbog nas. A ništa nam nije mogao. Nikada poslije u životu, kao u tih četiri-pet godina, od 1980. do 1985, nisam u sebi osjećao slobodu, koja se očitovala kao stalna i svakodnevna potreba da se reagira na svijet oko sebe. Majice su nam kratko potrajale, jedva dva-tri pranja, crvena baš i nije bila tako vodootporna, ali sam još dugo, sve do rata, negdje na dnu ormara čuvao taj artefakt naše rane političke samosvijesti. Bila je to prva majica s porukom, i prvi politički proglas na reklamnom panou mojih grudi.
Toga, vjerojatno, ne bi bilo da nije bilo Azre. Kada je u rano proljeće 1980. izdan prvi album Azre, nisam još navršio četrnaestu, kad je, također u proljeće, 1984. objavljeno “Krivo srastanje”, upisivao sam fakultet i uzalud planirao kako da izbjegnem odlazak u vojsku. U te četiri godine dogodilo se sve ono što se trebalo dogoditi, i redom smo postali onakvi ljudi kakvi ćemo u životu biti. Uloga Azre u tom vazda neizvjesnom procesu bila je neusporediva. Nijedan pisac ni knjiga, nijedan film, himna ili proglas nisu na takav način utjecali na formiranje naših svjetonazora. Prema školi smo bili sumnjičavi, prema Partiji smo imali jasno artikuliran otpor – koji se ticao dvije činjenice: roditelji su u pravilu bili partijci, kao i najveći dio onoga poslušnog generacijskog stada koje smo prezirali – a Crkva, zapravo, iz naše perspektive nije ni postojala. Minulo je vrijeme komesara, a zli propovjednici i lažni proroci nisu se još pojavili. Džoni je bio tu.
Na prvom albumu mahom su bile ljubavne i gubitničke pjesme. Većinu i danas napamet znam, a neke stihove čujem kao neku vrstu životnog mota. Da sve što znam zaboravim, pamtio bih, recimo: “tvoje ruke u neskladu između zbilje i sna” ili “volio bi da si nalik na one/ bradate i silne momke/ da ćumez dižeš na noge/ i da te nude cigaretom i alkoholom/ da nosiš šljivu ispod lijevog oka/ i vičeš parole što strašno zvuče…” Ne znam, nikada neću znati je li to velika poezija, ni je li to uopće poezija. Kao što se pjesnik ne uspijeva odmaknuti od vlastitih stihova i čuti ih tuđim uhom, tako je nama iz onog vremena nemoguće čuti i doživjeti Džonijeve stihove na način svega drugog, svake druge poezije. Uzalud su u toj stvari sve pročitane knjige, uzalud je odrastanje i učenje, kad je Azra ono što su za vjernika Kuranske surre, Očenaš i Zdravo Marija. I nakon što su istekla naša vremena, nestalo Azre i Džonija, i nakon što su se vjernici pretvorili u ateiste, tekstovi pobožnih pjesama ostali su jednako nepronični.
Prva pjesma na C strani dvostrukog albuma “Sunčana strana ulice” bila je “Poljska u mom srcu”, a prva na B strani bili su “Kurvini sinovi”. Te dvije pjesme, tih jedva sedam minuta muzike, rodno su mjesto našeg antikomunizma. Jedno vrlo kratko vrijeme, između te 1981. i 1989, kada su pojmovnik našega javnog diskursa razbili prvi četnici – godinu kasnije pojavit će se i ustaše – prije pada Berlinskog zida, pojam antikomunizma bio je pozitivno konotiran. Iz naše perspektive antikomunist nije bio Ronald Reagan, smiješni američki predsjednik, epizodist iz drugorazrednih kaubojskih filmova, nego je antikomunist bio Džoni Štulić. Uostalom, on je za tu stvar imao potpisana uvjerenja brojnih osnovnih organizacija SKJ diljem Jugoslavije. Uz njega smo se, naravno, i mi osjećali antikomunistima, jer smo svaku riječ iz te dvije pjesme doživljavali kao vlastitu svjetonazorsku deklaraciju. “Poljska u mom srcu” bila je vrlo jasna, transparentna pjesma, parola bačena u lice društvenom kolektivu. “Kurvini sinovi” bili su metafora. Uz tekst pjesme, otisnut na unutrašnjem omotu albuma, bila je posveta. Pisalo je, ako se ne varam: “slugama imperijalizma i hegemonizma”. Imperijalizam se vezao uz politiku Sjedinjenih Američkih Država, hegemonizam je u javnome rječniku bio istoznačnica sa Sovjetskim Savezom. Ovi me stihovi iz te pjesme i danas naježe: “lutke od krvi, bez trunke ideje”, “otišao sam daleko do krajnjih granica/ more je uzimalo od neba” i “hladna noć pred velike događaje/ ne želim više da se sjećam”. Čudno kako od svega toga nije ostalo ništa, i kako je taj bunt, taj gnjev i bijes ostao savršeno neartikuliran. Umjesto toga, našim su svijetom pod novim barjacima i s novim himnama nastavile vladati iste “lutke od krvi, bez trunke ideje/ ubice na cesti”. Ovo zadnje, da su “ubice na cesti”, bilo je jedno od onih Džonijevih proročanstava, u kojima će se kasnije pripovijedati legende.
Najvažniji je bio trostruki živi album “Ravno do dna”. Zvuk te muzike, prasak divljeg gitarskog trija iz Kulušića, soundtrack je kasne adolescencije i rane mladosti. Trebalo bi priču o tome ispričati bez bolećivosti, lake i prezaslađene nostalgije, bez naivnosti mladih godina, kakva se neumitno javlja pri gotovo svakom pokušaju da se kaže što smo nekad bili. To vrijeme je bilo mučno, jer su se osjećali nagovještaji propasti, jer su nam žlijezde divlje radile, hormonalne su nas bure svakodnevno raznosile iz krajnosti u krajnost. Tako bi to trebalo ispričati, kad bi se moglo.
Nakon toga slijedi opadanje, pa propast. Albumi “Filigranski pločnici”, “Kad fazani lete”, “Krivo srastanje”, i onda kraj. Da, bio je i singl s pjesmama “E pa što” i “Sloboda”. Ova druga je savršena poruka za kraj: “sloboda nije krilatica reklamnog panoa/konstruktivna kritika postojećeg stanja”. Sjeća li se još netko fraze konstruktivna kritika, i njenog značenja u sustavu samoupravnoga socijalizma. “Konstruktivna kritika” je isto ono što će kasnije biti “konsenzus o nacionalnim interesima”. Odrastajući uz Azru učili smo se nečemu što će nam, ne zaboravimo li naučeno, samo naškoditi u životu: samoći kao prvom načelu slobode. Biti sam nasuprot rulji, to je dobro, sve drugo nedostojno je života i pjesme. “Sloboda nije podmetanje ideološki zakržljale forme/ sloboda nije podmetanje bilo kakve forme”, o koliko bi bilo lakše živjeti među ovim svijetom da to nikada nismo pomislili! “Sloboda je svijest o skladu nesklada nesavršenih ljudi” – ne znam odakle Džoniju ovakva definicija. Bolje nema, iako se sloboda ne da definirati. Sloboda je proces, koji je u našem slučaju odavno zaustavljen. Još u vrijeme kada smo prestali rasti.
Što danas pomislim kada slučajno čujem Azru? Ništa, baš ništa. Pokušavao sam je u posljednjih dvadesetak godina ponovo aktivno preslušati, onako kako nanovo iščitavam neke knjige, ali nije išlo. Ista je to muzika, iste riječi, ista je i divlja žudnja za slobodom, ali mi više nismo isti, nas, zapravo, više nema. Nakon rata nemoguć je povratak Azri, jer je sloboda nemoguća, a riječi su na fatalan način promijenile svoja značenja. Može li itko danas zamisliti koja se emocija razvijala iz onih sedam slogova – “papa Wojtila i ja”, kad bi ih Džoni otpjevao na vrhuncu pjesme?
Nakon stotinjak pjesama u četiri godine, Džoni je odlutao u bespuća s kojima više nisam imao ništa. Već 1985. i 1986. sve je bilo gotovo. Zatim se preselio u Nizozemsku, pa je došao rat, pretutnjao preko naših glava i koješta u njima pobrkao, a on se nikad nije vratio. Kažu da živi kao osoba bez državljanstva. Ne znam je li to tačno. Ali kad god bi u prošla četvrt stoljeća dao neku izjavu ili pristao na kratki intervju, kad god bi uopće kontaktirao s nekim čovjekom iz svoga bivšeg svijeta, naštetio bi svojoj umjetnosti. Trebao bi šutjeti i praviti se da nas nema. Potonula Atlantida. Zemlja, i zemlje, savršeno beznačajnih kultura. Nitko i ništa.
Godinama mislim da bi se trebalo napisati nešto o Azri. Ali što god bih započeo, kako god bih zamislio priču, ona bi se pretvarala u bijedan lament, u lošu prozu idolopoklonika, u benignu nostalgiju. Sve je na kraju postalo tako smrtonosno benigno. Trebalo bi, kažem, nešto napisati o Azri, ali ja to ne mogu. A ako šutim, bit će kao da ničega nije ni bilo. Možda i nije. Samo sloboda, kao prehlada kad prođe.
Izvor: jergovic.com
