Piše: Novak ADŽIĆ, istoričar i pravnik
Pojedinci, kao i predstavnici nekih javnih institucija, te brojni kulturni, prosvjetni i drugi javni poslenici, nastoje, iako sasvim dobronamjerno, predstaviti Milovana Đilasa u svijetlu njegovog navodnog pregnuća i žrtve koju je podnio za odbranu i afirmaciju Crne Gore i njenog identiteta, što je sa naučne i istoriografske strane više nego problematično, naročito za period od kada je pao sa vlasti i prestao biti šef jugoslovenskog komunističkog agitpropa, pa sve do njegove smrti 1995.
Za one koji nekritički diviniziraju Milovana Đilasa i predstavljaju ga da je bio ono što nije, podsjetiću javnost na neke relevantne i precizno iskazane stavove Milovana Đilasa o crnogorskom nacionalnom biću. Po meni, a Đilasa i njegovu zaostavštinu, sam, sa naučne strane temeljno izučavao, Milovan Đilas je bio jedan od utemeljitelja i protagonista komunistističkog srpstva u Crnoj Gori i o Crnoj Gori i ideološko-politički glasnogovornik teze, koja je u partijskoj istoriogafiji dugo vremena bila „zakon“, o „dvostrukosti“ Crnogoraca, odnosno, teze da su Crnogorci izrasli kao nacija iz srpskog naroda, te da su etnički Srbi, odnosno, da su Crnogorci srpskog porijekla. Te teze, koje je promovisao Đilas, ubjedljivo je, pored ostalih osporio i publicista, narodni heroj i visoki komunistički funkcioner znameniti Savo Brković u svojoj briljantnoj knjizi „O postanku i razvoju crnogorske nacije“, Titograd, 1974. i posebno u knjizi „Etnogenezoofobija“ objavljenoj 1988. godine, u kojoj je pouzdano i uspješno osporio tvrdnje iz knjige Batrića Jopvanovića „Crnogorci o sebi“, koja je predstavljala propagandi instrument u ideološkoj akciji pokušaja istorijskog posrbljavanja i denacionalizacije Crnogoraca, zarad velikosrpkog projekta.
Stanovište Milovana Đilasa o crnogorskoj naciji (i onda kad je izvršavao partijske smjernice i direktive 1945, a naročito onda kad je pao u nemilost Partije i sišao sa vlasti) bilo takvo da je Crnogorcima osporavao pravo na zasebni, autohtoni nacionalni identitet, koji je nastao i postojao i opstoji istorijski nezavisno od srpskog etnosa. Pritom bitno je reći da se Milovan Đilas od 1991. do smrti 1995. nikad nije založio za obnovu nezavisne Crne Gore i da mu je govor na sahrani držao Matija Bećković, poznat i po tome što je 1990 izjavio: „Crnogorska nacija je rođena poslije mene i nadam se da će umrijeti prije mene“, te da mu je opijelo držao velikosrpski mitropolit Amfilohije Radović.
Evo nekih činjenica, javnosti na uvid i na razmatranje o Đilasdovim stavovima o identtitetu Crnogoraca. Milovan Đilas je u svom članku u pariskom „Le Monde” 30. decembra 1971 godine, u kojemu raspravlja o nacionalnom pitanju u Jugoslaviji, pored ostalog, istakao i ovo: „Crnogorci čine sastavni deo srpske nacije“. Dalje Đilas kaže da je Crna Gora, u toku drugog svjetskog rata i po njegovom završetku, „kažnjena statusom posebne republke i izmišljanjem posebne crnogorske nacije“. Potom tvrdi da je poslije rata na vlast u Podgorici (Titogradu) „dovedena još za vreme rata, a to stanje traje i danas, baš jedna partikularistička klika, u stvarnosti u Crnoj Gori, nazvana zelenaškom“ (Vidi inervju Milovana Đilasa pariskom „Le Monde”: „Naša reč”, London, februar, 1972; Dr Desimir Tošić, „Ko je Milovan Đilas”, str. 125-130: Dr Branislav Kovačević, „Đilas heroj-antiheroj”, Podgorica, 2006. str. 423-427).
Milovan Đilas 1989. godine veli: „DA SU SE CRNOGORCI FORMIRALI U NACIJU BESMISLENO JE S NAUČNE TAČKE GLEDIŠTA”. Po njemu Crnogorci su dio srpskog naroda, dakle, nijesu narod, već lokalni, geografski i regionalni pojam, statusno izjednačeni sa Šumadincima, Mačvanima, Leskovčanima, Nišlijama, s nekim lokalnim razlikama. U tom smislu Đido dalje veli: „A etnički se može govoriti samo o lokalitetu koji imate u svim nacijama. Kao, recimo, u Srbiji, Šumadija se razlikuje od Mačve, a da ne govorimo o Nišu, Leskovcu ili istočnoj Srbiji” (Vidi o tome Đilasov iskaz Momčilu Đorgoviću, koji je Đorgović objavio u knjizi „Đilas, vjernik i jeretik”, Beograd, 1989, str. 123-124; Vidi i Momčilo Cemović, „Đilasovi odgovori”, Beograd, 1997. str. 92-93). Đilas, odričući se svojih ranijih stavova o crnogorskoj naciji, izloženih u „Borbi” 1. maja 1945. godine, kasnije veli ovo: „Baš sam ja ponajprije pozvan svojim položajem u oblasti ideja i vlasti, izvršio neodrživa teorijska obrazlaganja crnogorske nacije. Ali ni tada nijesam mislio da Crnogorci nijesu Srbi-varijetet srpske narodnosti, kao što i danas mislim da je još opravdana njihova administrativna posebnost“ (Milovan Đilas, „Njegoš, pjesnik, vladar i vladika, Beograd-Ljubljana, 1988, str. 522-524. Vidi o tome i: Dr Radovan Radonjić, „Montenegro: de te fabula naratur”; Zagreb, 2008. str.95-96).
Kada je govorio o državnom pitanju i statusu Crne Gore i tu je Đilas pokazao koliko je meandrirao. Jedno vrijeme se zalagao da Crna Gora obnovi državnost u vidu posebne republike ravnopravne članice jugoslovenske federacije. Potom je govorio o tome da Crna Gora treba da ima administrativnu posebnost nivoa autonomne jedinice u okviru zajedničke države i najzad je bio stanovišta da Crna Gora bude u zajednici sa Srbijom ravnopravna. Ali, nikad nije rekao ni napisao da se on lično zalaže da Crna Gora bude nezavisna država. Da je to mislio i htio imao je vremena to saopštiti od 1992. do svoje smrti 1995. godine.
Po Đilasu Crna Gora može da traži položaj autonomije, ali ne i države, a Crnogorci ne mogu imati status etnosa i nacije. Đilas je govorio ako dođe do raspada SFRJ i sljedeće: „Crna Gora mora ići ili zajedno sa Srbijom, ili ka potpunoj nezavisnosti Crne Gore, zato što smatram da su Crnogorci dio srpskog naroda u širem smislu i da imaju svoja posebna, da ne kažem provincijska svojstva-drugačije istorijsko pamćenje, različitu psihologiju” (Vidi: Dr Branislav Kovačević, „Đilas heroj-antiheroj-iskazi za istoriju”, drugo prošireno izdanje, Podgorica, 2006. str. 31) Đilas je potom, 1991., opet u jednom vidu promijenio mišljenje, pa je naveo: „Ja sam uvek smatrao da su Crnogorci Srbi, ali da postoje razlike među njima koje ne treba gušiti, kao što ih ne treba ni izmišljati. Crna Gora ima administrativno-državnu posebnost i ona treba da sarađuje sa Srbijom, ne gubeći svoj državni identitet, državno-političku samostalnost” (Vidi: Dr Branisalav Kovačević, c.d. str. 31).
U „Profilu“, nekadašnjem glasilu (SKCG/DPS CG), od 14. maja 1992, broj 2, objavljen je intervju sa Milovanom Đilasom (razgovor sa njim vodio je Nikola Ivanović). Đilas u tome intervjuu tvrdi da „nije bio zagrižljiv ni u isticannju, ni u negiranju crnogorske posebnosti“, pa dodaje: „Naprotiv, spadao sam u „umjerene“ nastojeći da pomirim i uravnotežim crnogorske nacionalnone krajnosti „bjelaše“ i „zelenaše“. To se vidi iz mojih posljeratnih članaka, u kojima tvrdim da su Crnogorci Srbi, koji su se vremenom formirali u posebnu naciju. Ovaj, posljedni stav je uzet iz partijskog programa i po ugledu na Staljina. I kao takav je pogrešan. Crnogorci su Srbi u širem smislu, ali nijesu Srbijanci“(Citirano prema knjizi u kojoj je objavljen taj intervju: Nikola Ivanović, „Milovan Đilas između politike i zavičaja“, Književna zadruga Srpskog narodnog vijeća, Podgorica, 2011, str. 52-53). Đilas je u jednom intervjuu 1992. izjavio da je „protiv separatističke koncepcije“ LSCG, te da njemu „odgovara ovo stanje kakvo je sada“ (odnosno položaj Crne Gore u državnoj zajednici sa Srbijom koja je u to vrijeme formirana pod nazivom „SRJ“).
Dakle, Milovan Đilas je prešao put od partijskog komunističkog ideologa i zagriženog staljiniste, te protagoniste crnogorske nacionalne posebnosti izrasle iz srpskog naroda do kategoričkog negiranja iste i odbacivanja komunizma. U svom romanu “Crna Gora” Đilas je toliko do neukusa srbovao i bez zadrške posrbljavao Crnogorce, da bi se o tome mogla napisati zasebna studija.
Osnovna determinanta Đilasovog opusa je: Đilas protiv Đilasa. Svojim riječima protiv sebe samog. Kasniji Đilas radikalno poriče ranijeg Đilasa. I postavlja se principijelno pitanje, pa kad je mislio da je bio u pravu, prije ili kasnije? Jednom je morao biti uhvaćen od sebe samog da ne govori istinu. O istome dva puta potpuno različito. To je Đilas. Samo svoj i to uglavnom u vlastitoj protuivurječnosti i meandriranju (konvertitstvu).
Elem, Milovan Đilas je cio satkan od kontroverzi u sebi samom. Njegov ideološko-politički životopis sumarno se može ocijeniti ovako: što je jednom rekao kasnije je porekao, za šta se jednom zalagao kasnije se od toga odricao, što je gradio sam je rušio, što je bio sam je pobijao.
Đilas je bio:boljševik-lenjinista-staljinista-antitrockista-petkovac-titoista-komunista-revolucionar, dogmata, antiliberal i antisocijaldemokrata, pa potom antistaljinista-antipetkovac-antititoista-antiboljševik-antikomunista-antidogmata,antirevolucionar-evolucionista,liberal, socijaldemokrata, itd. Socijaldemokrata, i još ponešto, dakako, samo na riječima, jer on socijaldemokratiju u osnovi nije ni poznavao ni razumio.
Zadužio je Đilas Crnogorce svojim rezultatima nema sumnje. I kad je bio boljševički agitpropovac i ideolog i hetman smrti, projektant i realizator partijskih naloga, a Boga mi, i lični izvršilac pojedinih ubistava brojnih nevinih ljudi (treba samo uzeti u obzir njegovu ulogu u ubistvu Tadića u Pivi 1941. godine, ličnom ubistvu poštara Vlahovića itd), a sve pod firmom istrebljenja „petokolonaša“, „klasnog neprijatelja“ i slično u „drugoj fazi revolucije”. Dobrano je Milovan Đilas zadužio Crnogorce, ako ni zbog čega drugog, a ono što nam je rekao da nas nema; da ne postojimo kao nacija izvan srpskog etničkog korijena i stabla; da nijesmo ono što kažemo i pokazujujemo da jesmo, nego da smo ono što nam je on rekao da jesmo.
