Žižek navodi da ne bi trebalo da bude "dubljeg razumijevanja" za teroriste Islamske države, u smislu da su "njihovi bijedni činovi ipak reakcija na evropske brutalne intervencije".
- Treba ih okarakterisati kao ono što zapravo jesu: islamo-fašistički dvojnici evropskih protivimigrantskih rasista - to su dvije strane iste medalje. Vratimo se klasnoj borbi - jedini način da se to učini jeste insistirati na globalnoj solidarnosti izrabljenih - piše Žižek za "In These Times".
Uspostavljanje kontrole nad izbjegličkom krizom podrazumijeva razbijanje ljevičarskih tabua. Na primjer, pravo na "slobodno kretanje" trebalo bi da bude ograničeno, ako ništa drugo a ono zbog činjenice da to pravo ne postoji među izbjeglicama, čija sloboda kretanja zavisi od njihove klase. Zato kriterijumi prihvatanja i naseljavanja izbjeglica moraju biti jasni i eksplicitni - koga i kako prihvatiti, gdje ih relocirati, itd. Treba biti umjetnik pa naći srednji put između ispunjavanja njihovih želja (uzimajući u obzir njihovu želju da se nasele u državama u kojima već imaju rodbinu, itd.) i kapaciteta različitih zemalja.
Drugi tabu odnosi se na norme i pravila. Činjenica je da mnoge izbjeglice stižu iz kulture koja je nekompatibilna sa zapadnoevropskim poimanjem ljudskih prava. Tolerancija kao rješenje (uzajamno poštovanje međusobnih osjetljivosti) očigledno ne funkcioniše: fundamentalističkim muslimanima je "nemoguće da podnesu" naše blasfemične imidže i lakomislen humor, što smatramo dijelom naših sloboda. Zapadnim liberalima, jednako tako, "nemoguće je da podnesu" mnoge običaje muslimanske kulture.
Potrebno je učiniti dvije stvari: prvo, formulisati minimalan set normi obvezujućih za sve, koji uključuje vjerske slobode, zaštitu slobode pojedinca u odnosu na pritisak grupe, prava žena, itd, bez straha da će se takve norme činiti "eurocentričnima". Drugo, u ovim okvirima bezuslovno insistirati na tolerisanju različitih načina života. Ukoliko norme i komunikacija ne budu funkcionisali, sila zakona trebalo bi da se primijeni u svim svojim oblicima.
Došlo je vrijeme, smatra Žižek, da se ostavimo ljevičarskih mantri kojima se kritikuje eurocentrizam, uprkos (djelimičnoj) odgovornosti Evrope za situaciju u kojoj su se našle izbjeglice.
Globalni kapitalizam trijumfovao je širom svijeta, pa je ironija antieurocentrizma u tome što se, u ime antikolonijalizma, Zapad kritikuje upravo u istorijskom trenutku kad globalnom kapitalizmu više nisu potrebne zapadne kulturne vrijednosti, kako bi glatko funkcionisao. Ukratko, zapadne kulture vrijednosti pokušavaju da se odbace upravo u vrijeme kada, kritički reinterpretirano, mnoge od tih vrijednosti - egalitarizam, temeljna prava, sloboda medija, socijalna država - mogu da služe kao oružje protiv kapitalističke globalizacije. Jesmo li već zaboravili da je cijela ideja komunističke emancipacije, kako je to predvidio Marks, u potpunosti "eurocentrična"?
Kao idući tabu koji valja odbaciti, Žižek navodi onaj da je bilo koja kritika islamske desnice primjer "islamofobije". Dosta više s tim patološkim strahom mnogih zapadnih liberalnih ljevičara koji se boje da će ih se proglasiti krivim za islamofobiju. Na primjer, Salman Ruždi bio je optužen za nepotrebno provociranje muslimana i stoga proglašen (u najmanju ruku djelimično) odgovornim za fatvu kojom je osuđen na smrt. Rezultat je očekivan: što se zapadni liberalni ljevičari više koprcaju u svojoj krivici, muslimanski fundamentalisti ih više optužuju da su licemjeri koji pokušavaju da zataje svoju mržnju prema islamu.
Takva konstelacija savršeno reprodukuje paradoks superega: što više ispunjavaš pseudomoralne zahtjeve sadističkog i primitivnog superega, sve si više kriv za moralni mazohizam i identifikaciju s agresorom. Što više tolerišete islamistički fundamentalizam, jačaće njegov pritisak na vas.
Možete biti sigurni da se isto odnosi i na priliv izbjeglica: što se zapadna Evropa više otvori, time će se osjećati više krivom, jer ih nije prihvatila još više. Nikad ih neće biti dosta. A s onima koji su već tu, što se više tolerancije pokazuje prema njihovom načinu života, to će krivica biti jača, jer se ne praktikuje dovoljno tolerancije.
Žižek analizira i Viktora Orbana, mađarskog premijera koji je zatvaranje mađarske granice prema Srbiji opisao kao odbranu hrišćanske Evrope od osvajača muslimana. Kada je sovjetska vojska ušla u Budimpeštu kako bi razbila antikomunistički ustanak iz 1956, mađarski čelnici poručivali su Zapadu da se u Mađarskoj brani Evropa (naravno, protiv azijskih komunista). U međuvremenu je Orban iskazao simpatiju prema "kapitalizmu s azijskim vrijednostima", poput Putinove Rusije, pa ako se nastave evropski pritisci na njega, možemo lako da zamislimo kako šalje poruku Zapadu: "Mi ovdje branimo Aziju!"
Postoji li kontradikcija između ta dva Orbana: Putinovog prijatelja koji se opire liberalno-demokratskom Zapadu i branioca hrišćanske Evrope? Ne postoji. Dva lica Orbana dokaz su (ukoliko je taj potreban) da osnovna prijetnja Evropi nije imigracija muslimana, već su to njeni protivimigrantski, populistički branioci.
Problem nije u strancima, nego u našem vlastitom (evropskom) identitetu. Iako se kriza u Evropskoj uniji čini ekonomskom i finansijskom krizom, ona je u svojim temeljnim dimenzijama ideološko-politička kriza. Propast referenduma o ustavu EU-a prije dvije godine bio je jasan signal da glasači percipiraju Evropsku uniju kao "tehnokratsku" ekonomsku uniju, te nemaju nikakvu viziju koja bi ljude mogla da mobiliše. Sve do zadnjeg talasa protesta od Grčke do Španije, jedina ideologija koja je mogla da mobiliše ljude bila je protivimigrantska odbrana Evrope.
Uobičajeno, lijevo-liberalna kritika Evropske unije - koja je uglavnom OK, uz izuzetak "demokratskog deficita" - daje istu onu naivnost kao i kritičari bivših komunističkih zemalja koji su ih zapravo podržavali, izuzev prigovora o nedostatku demokratije: u oba slučaja "demokratski deficit" jeste i bio je nužan dio globalne strukture.
Žižek je nedavno u Njemačkoj odgovarao na pitanja čitatelja Zidoječe cajtunga (Süddeutsche Zeitung) o izbjegličkoj krizi. Pitanje koje je privuklo daleko najviše pažnje ticalo se upravo demokratije, ali uz desničarsko-populistički okret: kada je Angela Merkel javno pozvala stotine hiljada izbjeglica u Njemačku, koja je bila njena demokratska legitimizacija? Što joj je dalo pravo da u njemački život unese tako radikalnu promjenu bez demokratskih konsultacija?
Slovenački filozof piše da, naravno, njegova poenta nije u tome da podržava protivimigrantske populiste, već da jasno ukaže na ograničenja demokratske legitimizacije. Isto važi i za one koji zagovaraju radikalno otvaranje granica: jesu li svjesni toga da, s obzirom na to da su naše demokratije zapravo demokratije nacionalnih država, njihov zahtjev takođe nameće gigantsku promjenu u državnom statusu quo bez demokratskog konsultovanja stanovništva te države? (Njihov odgovor bio bi, naravno, da bi izbjeglicama trebalo dati pravo glasa - ali to očigledno nije dovoljno, jer se ta mjera može dogoditi nakon što su izbjeglice već integrisane u politički sistem države.) Sličan problem javlja se i s pozivima za transparentnost odluka EU-a: Žižek se boji da bi, s obzirom na to da je većina javnosti mnogih zemalja bila protiv smanjenja grčkog duga, javno prikazivanje pregovora unutar EU-a nagnalo predstavnike tih zemalja da se još jače založe za snažnije mjere protiv Grčke.
"Suočeni smo sa starim problemom: što se događa demokratiji kada je većina sklona da glasa za rasističke i seksističke zakone? Bojim se da zaključim: politike emancipacije ne bi a priori trebalo da budu vezane uz formalno-demokratske procedure legitimizacije. Ne, ljudi dosta često ne znaju što žele ili ne žele ono što znaju ili jednostavno žele pogrešne stvari. Ovdje ne postoji jednostavna prečica", zaključuje Žižek.
Izvor: Tportal.hr
