Piše: Novak ADŽIĆ
I Movinkel i Kastberg su stalno isticali da je Crna Gora žrtvovana 1918. godine, iako se hrabro odupirala neprijatelju tokom prvog svjetskog rata i bila potpuno vjerna svojim saveznicima. Oni su branili kralja Nikolu i njegove vlade od lažnih optužbi da su iznevjerili Saveznike i tajno šurovali sa Austrijom tokom rata. U tom smislu je 1920. godine, norveški pravnik i političar, parlamentarac i ministar više resora u norveškoj vladi (pravde, policije, trgovine, industrije, socijalnog staranja), te predsjednik norveškog parlamenta Johan Kastberg (1862-1926), koji je bio i norveški predstavnik u Društvu naroda, pred ostaloga, o tome je govorio ovako:
“Jedan od demonstrativnih ideala pri završetku mira i u Ligi Nacija bio je: da se brane, poštuju i priznaju male nacije i da im se dade svaka zatražena zaštita. Pominjući ovo, ja se osjećam primoran da progovorim nekoliko riječi o jednoj maloj naciji, koja se danas nalazi u velikoj opasnosti da bude ugušena pomoću ogromnih intriga i nepravičnosti. Nalazim za potrebno da ovo gledište iznesem u parlamentu jedne male, nezavisne i slobodne države, jer glas ovog parlamenta, glas naš, mora se čuti da mi pomažemo one male države, koje se nalaze u opasnosti da budu pokorene. Ja govorim o onoj maloj naciji, koja je od svih najviše patila, koja je najveće žrtve podnijela od svih naroda koji su učestvovali u svjetskom ratu i kada se u račun uzmu njene žrtve, njene muke i patnje u borbi protiv mnogo većeg neprijatelja, mi je moramo smatrati za najhrabriju naciju od svih ostalih. Ta nacija jeste narod nepobjedive Crne Gore.
Ova mala nacija, koja ima svoju istoriju od hiljadu godina, uvijek je branila svoju nezavisnost sa ogromnim žrtvama. Čim je rat buknuo i Srbija došla u opasnost, Crna Gora ušla je u rat da bi pomogla svojoj braći. I kada je Srbija bila pobijeđena i nastala borba za život i smrt, kada Srbijanci moradoše bježati iz svoje osvojene zemlje i pokušavahu sačuvati ostatak svoje razbijene vojske, ova mala bratska država, Crna Gora, otvorila je svoje granice Srbijancima i njihovo odstupanje omogućila tako, da oni mogahu opet reorganizovati svoju vojsku. No odmah poslije toga Crna Gora je bila zauzeta od nesravnjivo većeg i silnijeg neprijatelja, t.j. od strane Austro-Ugarske, usljed čega Kralj i Vlada Crne Gore moradoše napustiti svoju zemlju. No sada prilike su promijenjene. Ona ista srbijanska vojska, koju je Crna Gora spasla, vraćajući se svojoj kući, ušla je u Crnu Goru, u njoj se zaustavila i pomoću svojih bajoneta i lažne narodne skupštine, koja je potpuno nezakonito sazvana, učinila ogromnu povredu crnogorske državne samostalnosti. Zakonita Vlada Crne Gore nalazi se u izgnanstvu u Francuskoj, dok nekoliko hiljada Crnogoraca iz svojih planina vode neprekidnu borbu za nezavisnost svoje otadžbine”.(“Glas Crnogorca”, Neji kod Pariza, godina 48, broj 85, 2/15. avgust 1920, str. 3. Članak „Norveška za Crnu Goru-govor norveškog predsjednika parlamenta“).
