Rađanje novog
Tog 24. oktobra 1944. godine, kada je u Nikšiću izašao prvi broj Pobjede, bilo je jasno, iako su Cetinje i Podgorica još bili pod njemačkom i četničkom upravom, da su i Treći rajh i njegovi domaći sljedbenici u samrtnom ropcu. Pobjeda Crne Gore u Drugom svjetskom ratu nije bila samo pobjeda nad fašizmom, nije bila samo rađanje nove Crne Gore, krvlju i junaštvom izvojevane države. Značila je mnogo više i bila svjedočanstvo da je vođena snagom 13. jula Crna Gora bila na pravoj strani istorije i dio boljeg svijeta. Godinama i decenijama kasnije mijenjanjaće se Crna Gora. S njom i Pobjeda. Ali, zadržaće cilj iz prvog broja: da bude svjedočanstvo vremena, ogledalo društva i njegovog sistema vrijednosti. I dobrog i lošeg. Istorijskog “Ne” 1948. i onog teškog bremena Informbiroa i progona ideoloških neprijatelja u godinama poslije. Perioda samoupravljanja i vremena jednopartijskih tabua, monopola i ,,bijelih knjiga”, zabluda... I lutanja u potrazi za crnogorskim identitetom...
Olovna vremena
Pobjeda je svjedok i poraza države Crne Gore. I vlastitog poraza kao državnog lista, kao ogledala vladajućeg sistema vrijednosti iz olovnog vremena Rata za mir. Svi smo u opsadi ovih crnih dana, Sve nas podjednako tuku, moj Gosparu, i s kopna, i s mora – sa svih strana Samo grmi: barut! barut! barut! Ovo su uvodni stihovi pjesme ,,Noć s Dubrovnikom”, boema, pjesnika i novinara Vita Nikolića. Čovjeka koji je bio neka vrsta iskaznice Pobjede, kojega se ona odrekla. Ova pjesma, te 1991. godine nije objavljena u Pobjedi. Ne voljom jednog urednika ili jednog uređivačkog kolegijuma, već voljom vladajuće većine u Pobjedi. I većine u vrhu vlasti. Zakonomjerno: tadašnja Pobjeda bila je Pobjeda tadašnje Crne Gore. Vjerni odraz duha vremena i vladajuće elite.
Buđenje
Samo, Pobjeda je to bila i u vremenu “velikog rata” 1999. godine. Prelistavajući stranice iz tog doba, može se vidjeti kako se mijenjala ne samo Crna Gora, već i ljudi i njihove politike. Slika kolone albanskih izbjeglica na naslovnici Pobjede pokazuje stranu one bolje Crne Gore koja je, žrtvujući sebe, znala da pomogne ljudima u nevolji. A snimci tenkova “naše” vojske sa cijevima uperenim protiv naše države potvrđuju da je tada rasla jedna drugačija Crna Gora. I Pobjeda, naravno. Naslovnica Pobjede od 22. maja 2006. godine bila je izraz novog duha novog doba. Možda je moglo i ranije, možda je moglo i ubjedljivije i jedinstvenije. Kako god, Crna Gora nikada prije toga nije dobila neku važnu bitku bez jedne kapi krvi. Pobjeda je i tada bila tu. Referendum je bio - toga očito mnogi od pobjednika nijesu bili svjesni - tek prvi korak, šansa za stvaranje bolje Crne Gore. I bolje Pobjede. Mnogi to nijesu razumjeli, ni u državi, moguće ni u Pobjedi.
Kraj i početak
Prije dvanaest mjeseci državna Pobjeda bila je pri kraju. Ste- čaj u novinama je drugo ime za njihovo gašenje, milosrda eutanazija. Mnogi su tada mislili da je jubilarna sedamdeseta godina i posljednja u kojoj će pred čitaocima biti novine sa najdužom tradicijom. Crnogorski usud je što su neki van Pobjede tako slasno uživali gledajući tu agoniju. Ali, Pobjeda je tu. Nije ona državna, ali jeste crnogorska, Pobjeda koja razmišlja o vlastitoj državi. Nova Pobjeda, koja bilježi i opominje, koja ima stav i hoće da bude kredibilan svjedok. O ovom sadašnjem vremenu i Novoj Pobjedi govoriće neki poslije nas. Sada je jako važno da se zna: Pobjeda je tu i biće tu još dugo. Crnogorska Pobjeda - ime govori.
Draško ĐURANOVIĆ
Pobjeda
