Petar je skočio sa 149 metara visokog mosta, napravio zaokret ispod luka mosta i bezbjedno se prizemljio u kanjon.
“Tokom ovog projekta nijesam imao pravo ni na jednu grešku, u suprotnom sve je moglo da se završi drugačije,” rekao je Lončar.
Iako su sa ovog mosta ranije izvođeni BASE skokovi, paraglajding skok je daleko rizičniji.
"U paraglajdingu postoji samo jedan način da skočite sa fiksnog objekta, a to je takozvani roll over, kada paraglajder spustite ispod sebe odnosno objekta i napravite tijelom salto unaprijed. Iako to isto možete da uradite i sa BASE opremom, zbog konstrukcije paraglajdera veća je mogućnost za pehove i samim tim je ovakav skok opasniji", objašnjava Petar.
Ovaj projekat je imao u glavi prethodne četiri godine i za njega se temeljno pripremao, a u Crnoj Gori proveo je dva dana kako bi ispitao sve uslove prije samog skoka.
"Zaključio sam da je skok moguć samo oko šest sati ujutru zbog uslova na mostu, tada nema ljudi i saobraćaja. Jer kada bi se na primjer desilo da prođe kamion preko mosta i zatrese ga, a ja stojim na ogradi sa 20 kilograma teškom paraglajding opremom, mogao bih da izgubim ravnotežu i padnem. Osim toga vremenski uslovi su takođe morali da budu perfektni što znači da nema vjetra. I najmanji vjetar mogao je da odloži ovaj projekat, jer u tom slučaju bilo bi suviše rizično i da se popnem na most", kaže Lončar.
Kada su svi uslovi bili stvoreni, Lončar je imao prozor od minut i po da zapravo izvede skok zbog kog će vam srce sigurno brže lupati, a dlanovi se znojiti.
"Veliki izazov bilo je slijetanje, jer u kanjonu postoji samo jedna opcija i skok je morao da prođe bez greške kako bih sletio na planirano mjesto. Paraglajder je morao da se otvori na 100 metara od najniže tačke u kanjonu kako bih mogao da napravim zaokret ispod luka mosta i prođem ka mjestu slijetanja", objašnjava Petar.
Bez obzira na njegovu neustrašivost i iskustvo, priznaje da nije bilo lako smiriti živce pred ovaj adrenalinski izazov.
"Najbitnije je da sam došao utreniran i potpuno siguran da mogu da izvedem ovaj skok. No uprkos tome bio sam nervozan. Nekoliko dana pred skok sam govorio sebi da će sve proći kako treba, jer u suprotnom ne znam kako bi se sve završio. Kod ovakvih poduhvata najbitnije je da razmišljate samo o najboljem scenariju", kaže on.
Grandiozni most na Đurđevića Tari smješten je između sela Budeševica i Trešnjica. U pitanju je betonski, lučni most koji je građen od 1938. do 1940. godine i kada je napravljen bio je najveći drumski most od armiranog betona u Evropi i jedan od najvećih u cijelom svijetu. Taj most ima tradiciju skakanja bandžija i spuštanja ziplajnom, dok je rafting Tarom koja protiče ispod njega takođe jedna od popularnih aktivnosti, pa onda i ne čudi što je kao stvoren za avanturiste.
"Kada sam prvi put posjetio ovaj most prije četiri godine, bio sam siguran da ću se baš tu suočiti sa jednim od najvećih izazova u karijeri. Privuklo me je to što niko prije toga nije skakao paraglajderom sa tog mosta i samim tim bio je idealna lokacija za ovaj projekat. Ranije u paraglajdingu nije bilo tih mogućnosti, a sada skačemo iz helikoptera, aviona, balona, kao i sa fiksnih objekata. Pomjeramo granice i to ćemo nastaviti da radimo", kaže Lončar.
Video snimak skoka možete pogledati na link: http://www.redbull.com/yu/sr/stories/1331753584575/petar-lon%C4%8Dar-skok-sa-mosta-u-kanjon-reke-tare
Tekst i foto: redbull.com
