Davno sam čitao knjigu Watsona i Cricka, dvojca koji je dobio Nobela za otkriće DNK. U njoj je jedna misao francuskog filozofa Pierrea de Chardina: “U životu postoji samo jedan zadatak, a to je naučiti voljeti. U životu postoji samo jedna sreća, a to je znati voljeti.” Volim te dvije rečenice. Bio sam mlad kad sam ih pročitao, ali ostavile su traga na cijeli moj život. Tu nije riječ o ljubavi prema ženi, riječ je o ljubavi prema čovjeku. Prema mojem pacijentu.
Više od 40 godina radim kao onkolog u Zagrebu i kroz moje ruke prošlo je više od 30.000 pacijenata, velikim dijelom oboljelih od raka. Ne mogu vam reći koliko je izliječeno, ali mogu vam reći da se otad, kad sam kao specijalizant došao na specijalizaciju na Rebro, onkologija u Hrvatskoj iz temelja promijenila. Nekad sam bio prilično dešperatan dok sam gledao ljude oko sebe kako umiru, a kojima nismo mogli pomoći. Danas je to neka druga priča. Na svom putu, koji je počeo na Zavodu za radioterapiju i onkologiju u KBC-u Zagreb, a nastavio se u Centru za ginekološki karcinom u sklopu Klinike za ženske bolesti i porode te danas traje u mojoj privatnoj poliklinici, upoznao sam nevjerojatne ljude, proživio duboke tragedije, pobijedio gotovo nepobjedive tumore i naučio nevjerojatne stvari. Ovo su neke od njih.
1. Morate ući u glavu pacijenta da biste ga stvarno razumjeli i da biste mu na kraju mogli pomoći. Meni je pomogao Solženjicin
Bila je ’72. ili ’73., taman sam počeo specijalizaciju kad je objavljena Solženjicinova knjiga Odjel za rak. I ja sam je kupio. To je mala knjižica, nije ni debela, ali je meni u neku ruku promijenila život. U njoj pratimo ruskog političara Kostogutova koji je dobio rak grla. Čitajući knjigu, ja sam potpuno ušao u glavu jednog pacijenta koji boluje od raka. Osjetio sam sve njegove strahove, njegove nade, njegova promišljanja. To je bilo jedno buđenje. Buđenje koje bi apsolutno svaki onkolog morao doživjeti, a ja sam imao tu sreću da mi se to dogodilo na samom početku karijere. Ta knjiga je zauvijek utjecala na moj način rada s pacijentima. Solženjicin toliko dobro opisuje te osjećaje i razmišljanja da se vi u jednom trenutku pitate – kako on to sve zna? Je li on imao rak? Ne znam. Znam samo da me knjiga promijenila i da sam danas bolji doktor i bolji čovjek zbog nje.
2. Stvari se ponekad čine beznadne. Ali često nisu
Sjećam se kad sam tek počeo specijalizaciju na Rebru na Zavodu za radioterapiju i onkologiju. Kakav obeshrabrujući trenutak. Bila je 1972. i tek kad sam došao na odjel, shvatio sam koliko su rezultati zapravo poražavajući. Nisam vidio gotovo nikakav uspjeh niti napredak, bio sam pomalo dešperatan. Bavljenje tom granom medicine u to se vrijeme smatralo pomalo opskurnim. Pacijenti s rakom bili su najvećim dijelom osuđeni na smrt, a vi ste bili njihov svećenik čija je uloga bila da ih mirno isprati. Bio sam tužan, poražen i uvjeren da nema nikakve perspektive. Zaista sam mislio da sam strašno pogriješio s odabirom specijalizacije.
A onda sam otišao na godinu dana u jednu od najboljih onkoloških bolnica u Europi, u Christie Hospital u Manchesteru u Velikoj Britaniji. I odjednom su mi se oči otvorile. Vidio sam jedan potpuno novi svijet. Ljude koji su još 30-ih i 40-ih godina prošlog stoljeća liječeni od raka, a sada su stajali tu preda mnom i razgovarali. Bili su živi! Bilo mi je to potpuno nevjerojatno. U tom trenutku postao sam gladan znanja i uspjeha. Godinu dana poslije vratio sam se u Zagreb i tvrdoglavo se počeo boriti s rakom. Danas kad pogledam koliko smo daleko stigli, vjerujte mi – to je fantastično.
3. Uvijek pamtite svog prvog teškog pacijenta. I za svakog sljedećeg se morate boriti kao za tog prvog (pa čak i kad to znači da ćete napraviti nešto zbog čega će drugi misliti da ste ludi)
Barica je imala 38 godina kada mi je došla, bila je moja prva pacijentica s enormnim brojem metastaza na plućima. To je bilo prije 30 godina. Bila je trudna i na putu za Skoplje, prokrvarila je u vlaku. U Beogradu su je skinuli s vlaka, u bolnici su je izkiretirali. Nastavila je u Skoplje, ali je trebala na povratku u Zagreb opet otići u Beograd po patohistološki nalaz da vidi o čemu se zapravo radilo. Nikad to nije učinila. Godinu i pol nakon tog puta počela je kašljati, s vremenom je sve teže disala. Otišla je liječniku na pregled i snimka pluća je bila gotovo potpuno bijela zbog metastaza.
Došla je u Centar u Petrovoj i počeli smo odmah s kemoterapijom. Imala je povišen beta – hCG marker – oko 25.000 jedinica prije početka liječenja. Provela je u bolnici 18 mjeseci. S vremenom su joj se očistila pluća, počela je normalno disati, no beta-hCG nije pao ispod 14, 15, 16 jedinica, a kemoterapiju je primala svaka dva tjedna. Baš nikako da padne ispod pet. A to je uvjet da kažemo da je bolest svladana – mora tri mjeseca ostati ispod pet da bismo znali da je dobro. Ali njoj baš nikako da padne ispod 14. Dolazi meni moj šef: “Ćepuliću, šalji je doma. To je riješeno”. Velim ja: “Nije! Znam da nešto nije u redu. Beta-hCG mora pasti ispod pet!” Iskreno, već sam bio očajan. Nisam imao pojma što da radim, marker bi pao na 13 pa bi se opet dignuo na 15, 16. A ja nisam znao otkud dolazi, gdje je žarište.
I tada sam pozvao jednog izuzetnog radiestezista (medija), nešto što većina mojih kolega nikako ne odobrava, no ja sam u tom trenutku bio spreman na sve. Ostavio sam ga samog s Baricom u sobi, on je nakon nekog vremena izašao i rekao: “Ona ti ima tri žarišta. Nalaze se u plućima iza grudne kosti pa ih zato ne možeš vidjeti na slici”. U tom trenutku sam, nakon onog mog Manchestera, već imao puno prijatelja u Engleskoj koji su radili neke nove i uzbudljive stvari po pitanju liječenja raka, osobito te vrste koju je imala Barica. Znao sam da postoji jedna nova metoda i pitao sam Baricu što misli o tome da odemo u London.
Sjeli smo na avion, njoj sam našao jeftin smještaj, ja sam spavao kod prijatelja. Tamo su je pregledali i pronašli tri metastaze točno na mjestu na kojem je moj prijatelj radiestezist rekao da se nalaze. Dečki su u tom trenutku radili na ispitivanju jednog novog lijeka kojim su postigli fantastične uspjehe i koji je trebao biti idealan i za nju. Dali su nam prvu dozu besplatno. I tako smo se nas dvoje vratili doma s tom dozom. Kad smo joj to dali, beta-hCG joj je odmah pao.
Nakon toga smo kupili još i još, držali je još tri mjeseca koliko je trebalo da bude ispod pet i eto, Barica je danas živa. I kad god se sretnemo, oboje plačemo. Baš svaki put. Saznao sam i da mi je malo lagala. Naime, čitavo vrijeme sam je ispitivao je li sve u redu s time da joj poduzeće plaća tu njezinu kartu za London, smještaj, lijek… I ona je čitavo vrijeme tvrdila da je. Poslije sam saznao da u to vrijeme više nije radila, sama je sve platila tako što je prodala stan u Parizu za koji je zaradila kao krojačica dok je živjela ondje. Jedna nevjerojatna žena.
4. Ima trenutaka kad želite ostaviti ovaj posao. I slučajeva koji će vas proganjati do kraja života
Vesna je imala 18 godina i bila je iz Karlovca. Kad joj je rapidno počeo rasti trbuh, tata joj je mislio da je trudna, skoro ju je izbacio iz kuće. Dijagnosticiran joj je tumor krvnih žila (hemangiopericytoma), zbog njega su joj žile bujale kao lude. Operirana je, nakon čega smo joj počeli davati kemoterapiju. Šest mjeseci je dolazila u bolnicu i sve je izgledalo dobro, tumor se povukao. I bila je dobro gotovo godinu dana.
A onda se s 19, 20 godina zaljubila. Počela je koristiti kontracepcijske pilule. Ne znam je li to bio razlog i nikad neću znati, ali nešto je aktiviralo tumor. Trbuh joj je ponovno počeo rasti. Kad smo je u bolnici otvorili, žile su bile debljine palca, scena je bila kao u filmu strave. Mogli smo je samo zatvoriti, više se nije dalo liječiti. Ipak, izgledala je relativno dobro. Smjestili smo je u sobu na odjelu i jedan dan sam, kao i uvijek, bio sa šefom odjela u viziti. Uvijek sam bio zadnji u redu na viziti jer su me pacijenti redovito pitali ono što nisu mogli pitati šefa.
Krenuo sam nakon vizite prema izlazu i Vesna mi dobaci: “Doktore, ostanite kod mene”. Velim joj: “Evo, Vesna, idem samo javiti šefu da sam tu kod tebe”. Vratim se nazad i ona mi kaže: “Dajte mi svoju ruku”. Dam joj ruku, ona je uhvati između svojih dlanova i reče: “Ne dajte da umrem. Ne dajte da umrem”. I taj čas umre.
To je najtragičnija priča u mome životu. I još uvijek, 20 godina poslije, ne mogu je prepričati a da se ne rasplačem. Vesnin slučaj je bio jedan od tri trenutka u mojoj karijeri kad sam ozbiljno razmišljao o tome da ostavim ovaj posao. Ali nisam, prevagnuo je osjećaj sreće kad spasim nekome život.
5. Možda ćete jednom i vi postati pacijent, kao ja
Kroz cijelu karijeru jako sam se volio baviti prostatom. Možda će zvučati čudno, ali bila mi je najmilija dijagnoza. U tim kasnim sedamdesetim godinama bio sam jedini u Jugoslaviji koji se bavio zračenjem prostate, dok su se mnogi tome još uvijek protivili. Toliko sam uživao u tome da sam uvijek govorio kako ću ga sto posto jednom i ja dobiti.
Jedan dan, 2007. godine, mjerio sam si PSA, što sam počeo raditi redovito od svoje 55. godine i primijetio sam da je lagano povišen. Nakon toga, u roku od tri, četiri mjeseca toliko je skočio da sam točno znao što se događa. I stvarno, bio je karcinom. Ostao sam potpuno miran. Dapače, kad sam saznao za nalaz, otišao sam dan ranije na dogovoreni put na Tajvan, nisam namjeravao paničariti. Kad sam se vratio, znao sam što mi je činiti. Morao sam početi sa zračenjem.
Nazvao sam prijatelja, velikog stručnjaka iz Londona (samo na liječenju jednog šeika zaradio je malo bogatstvo), a on je odmah sjeo na avion i došao u Zagreb. Jedno cijelo jutro smo zajedno radili moj plan liječenja. Mogao sam to i sam, ali mi je puno značilo što je došao. I tako sam počeo sa zračenjem prostate. U 7 sati bio bih na zračenju, u 8 na poslu. Zračio sam se u Institutu za tumore. Jedine dvije osobe koje su me namještale za zračenje bile su dvije inženjerke koje sam praktički odgojio dok sam radio na Rebru i u Klinici za ženske bolesti.
Jedino bolovanje koje sam uzeo bilo je pred kraj zračenja i odmah poslije završetka (tri tjedna) i to zbog učestalog mokrenja, što je uobičajena pojava. 30. travnja 2015. bilo je osam godina od završetka zračenja. A ako se vrati, znam što mi je činiti.
6. Ponekad čovjek mora biti strahovito tvrdoglav i razmišljati drugačije. A i naljutit neke ljude
Jednom mi je došao prijatelj kojem je dijagnosticiran tumor rektuma, a koji radi kao nogometni trener. “Slušaj, bio sam u bolnici i rekli su mi da će me operirati, izvaditi mi rektum i staviti vrećicu. Kako ću ja funkcionirati s vrećicom?! Kako ću raditi, trčati za igračima”, rekao mi je prilično preplašeno.
Nazvao sam prijatelja u Nicu, koji je tamo šef radioterapije i glavni čovjek za sve europske studije za karcinom rektuma, i pitao ga: “Jean– Pierre, imaš li kakvu ideju?” Rekao mi je koliko ga trebam zračiti i koju terapiju da mu dam kako bismo smanjili tumor i kako bi se onda lakše operirao, bez ovih drastičnih posljedica. I zaista, tumor koji je bio promjera šest centimetara sad je pao na malo manje od centimetra. Nakon toga sam ga poslao da se javi ponovno u bolnicu kako bi ga operirali.
U to vrijeme sam ja već imao svoju privatnu praksu i ovi u bolnici nisu bili sretni što sam se umiješao. Mome prijatelju su rekli da je sve upropastio, da se taj tumor više ne može operirati i da ne žele imati posla s njim. Potpuno očajan mi se vratio u ordinaciju, a ja sam opet nazvao Jean-Pierrea i rekao mu kakva je situacija. Rekao mi je da ga samo pošaljem. Oni tamo imaju posebnu metodu zbog čega su ga mogli još dodatno ozračiti nakon čega je tumor postao još manji, a onda ga je njihov kirurg operirao i moj prijatelj ima svoj anus već osam godina.
Rekao sam mu da je možda trebao poslati račun hrvatskom zdravstvu jer im je uštedio novac za sve one vrećice koje je trebao nositi. Operacija je bila znatno jeftinija od njih.
7. Ovaj posao ostavlja veliki trag na čovjeku, zato nisam bio sretan kad mi je kći rekla da želi biti onkolog
Prije nekoliko godina mi je Ida, moja mlađa kći, došla i rekla: “Tata, bi li ti meni platio vježbe za prijemni ispit?”. “Naravno, zlato”, rekao sam, “a što bi htjela studirati?”. Kad je rekla medicinu, presjeklo me. Moja supruga je šefica transfuzije na Rebru, ja sam onkolog i oboje smo je od prvog dana, otkad je bila mala djevojčica, učili – samo ne medicina.
To nije zato što ja ne volim taj posao. To je zato što ja živim taj posao. I nisam to želio njoj. Želio sam da bude majka, supruga, da uživa u životu i djeci i da ima posao koji joj to sve omogućava. Uz ovaj posao to će teško postići. Moja supruga je uspjela napraviti karijeru jer je s nama doma živjela njezina mama, koja nam je odgajala djecu. I nju sam sam liječio od raka. Borio sam se rukama i nogama da preživi, stalno sam svima govorio – pa meni treba ta punica! Našli smo joj metastaze na jetri i plućima, tad sam joj rekao – idemo na sve ili ništa. Dao sam joj vrlo visoku dozu zračenja nakon izuzetno jake kemoterapije, sa znatno većim dozama nego što bi dobila u bilo kojoj bolnici. I preživjela je.
No da, ona je odgajala našu djecu i omogućila nam stvaranje karijere. Nisam želio da Ida proživljava sve ove emocije koje ja proživljavam. Zato mi posebno nije bilo drago kad je rekla da želi specijalizirati onkologiju. S jedne strane znam da će biti fantastičan liječnik, s druge se bojim kakav će to emocionalni trag ostaviti na nju. Ali, ona je svoju odluku donijela. Evo, baš je neki dan dala posljednji ispit i postala doktorica.
8. Stres je strašno moćan
Godine 1972. primljena je u Zavod za onkologiju pacijentica čije su kosti bile prepune metastaza. Došla je s papirima da joj je ’51. operiran karcinom dojke. Bacili smo se na traženje izvora, morali smo pronaći otkud sve te metastaze. I nismo pronašli ništa. Ni u drugoj dojci, baš nigdje. Tada smo još imali neku bijednu terapiju, davali smo joj testosteron i nije joj pomoglo. Umrla je.
No kroz cijeli proces ja sam često razgovarao s njom. Postavljao joj pitanja i razmišljao. Zato sam i znao da joj je muž umro prije godinu dana od infarkta, a šest mjeseci prije da joj je sina pogazio auto. Ona je bila jedinica, muž je bio jedinac i sin je bio jedinac. Nije imala nigdje nikoga. Ta žena je doživjela stres na stres. Kad je umrla, mene je silno interesiralo gdje je taj novi tumor koji ju je ubio.
Iako nije trebala na obdukciju, mi smo je ipak poslali, da vidimo što se dogodilo. Kad su je otvorili i uzeli uzorak tumora, usporedili su ga s uzorkom onog iz ’51. koji su na patologiji na stakalcu još uvijek čuvali (tadašnji šef patologije prof. Saltykow vodio je fenomenalnu arhivu). I bio je isti. Identičan. I tad sam shvatio koliko je stres važan.
Nisam to mogao nikako drugačije protumačiti osim ovako – te stanice od prvog tumora su ostale ulogorene negdje u tijelu, učahurene. Njezine obrambene snage su ih čuvale i nisu im dale nikud. To je naprosto bila simbioza, nešto čemu današnja medicina teži. Da se stvori suživot između tumora i nositelja, da rak postane kronična bolest koja ne ubija.
Ali u momentu kad je pacijentica doživjela stres, sve se poremetilo. U stresu se vjerojatno poremete humoralni faktori koji prenose informacije našim obrambenim stanicama kako se trebaju ponašati. U glavi je komandni stožer, a ako informacije našim obrambenim mehanizmima zbog stresa više nisu prave, prestaje, ruši se kontrola i tumorske stanice mogu započeti s invazijom.
9. S ljudima treba biti iskren, ali i znati natjerati ih da se bore zajedno s vama
Sa svojim sam pacijentima uvijek bio izuzetno iskren. Okej, ako vidim da je netko suicidalan ili toliko depresivan da će ga istina o njegovu stanju samo dublje zakopati, onda pazim da budem što pozitivniji. Ali, činjenica je da sam zapravo gotovo uvijek pozitivan. Vjerujem da uvijek postoji nada. Bilo je slučajeva da su mi ljudi došli polumrtvi, a danas su živi. Neki i potpuno zdravi. Jednu ženu mi je na rukama donio njezin sin, imala je 37 kilograma. Nije mogla hodati, bila je strašno pesimistična i nije htjela ići doktoru te kao da nije željela živjeti.
Imala je tumor u dojci, metastaze, iz bolnice su je poslali kući da umre, rekli su joj da nema spasa. Odlučio sam probati. Dao sam joj hormonsku terapiju, to je vrlo lukava metoda. To je zapravo lijek koji imitira pravi hormon i veže se na tumorsku stanicu. Naime, stanici treba hormon da bi se podijelila. A svaka se stanica nakon nekog vremena mora podijeliti, ali kako u trenutku diobe nema pravi hormon koji je za to potreban – ona umire.
Kod nje je ta terapija upalila. Dva mjeseca kasnije žena je prohodala, dali smo joj kemoterapiju kad se oporavila, a nakon godinu i pol dana vratila se na posao. Moja medicinska sestra Sanja i ja bili smo u potpunom šoku. Doslovno smo je vratili iz mrtvih. A ona je nakon prvih uspješnih koraka zaželjela živjeti i boriti se sa mnom za sebe.
Meni treba da se pacijent bori za sebe zajedno sa mnom. Čim on shvati da to nije samo moja borba, da smo u ovome zajedno, šanse za uspjeh su puno veće.
10. S pacijentom morate stalno pričati. Postavljati pitanja i slagati informacije da biste dobili cijelu sliku
Jednom mi je došao pacijent s rakom debelog crijeva na konzultaciju. Naime, dali su mu u bolnici kemoterapiju, ali je dobio takve užasne proljeve da je jedva ostao živ. Morao je ići u bolnicu na infuzije. Nakon toga mu je rečeno da ne može nastaviti s terapijom, da njegovo tijelo to ne može podnijeti. I tako je došao meni, prilično očajan.
Dugo smo razgovarali. Na kraju saznam da čovjek zapravo ima proljeve zadnjih deset godina. Tri, četiri, pet puta dnevno trči na zahod, nikad ne ide u grad kako ga ne bi ulovilo na cesti. Ide samo na posao i s posla. I meni tu klikne u glavi – čovjek možda ima celijakiju (preosjetljivost na gluten). Propisao sam mu dijetu i zamolio ga da je se sedam dana pridržava.
Za tjedan dana zvoni mi jedno popodne telefon, dignem slušalicu, a netko s druge strane žice viče: “Doktore, doktore, ja sam na trgu!” Ništa ne kužim, nisam uopće prepoznao glas. “A tko ste vi?” pitam. A on meni viče: “Ja godinama nisam bio na trgu, sad sam na trgu!”, i tu shvatim da je to on. Otkako su zatvorili onaj podzemni zahod na trgu, dok još nisu napravili onaj u Cesarčevoj, on se jednostavno nije usudio ići u grad. Nakon toga sam mu rekao da ode na kliniku da doktorima kaže kako ima celijakiju i da mu ponovno pokušaju dati kemoterapiju.
11. Drugo mišljenje je užasno bitno. Mi nismo bogovi, mi smo pacijentovi partneri
Ne volim kad se doktori igraju Boga, kad se paternalistički odnose prema pacijentu i s visoka. Niti kad ne odobravaju da im pacijent potraži drugo mišljenje. Heeej, pa pričamo o ljudskom životu! Drugo mišljenje je kod raka izuzetno bitno. Ja želim da moji pacijenti pitaju nekog drugog za mišljenje. Jer postoje dvije opcije – ili da će drugi potvrditi što sam ja rekao ili da će pronaći nešto što ja nisam i tako me spasiti od potencijalne tužbe. Ne vidim u tome ništa loše.
S pacijentom treba sjesti, slušati, razgovarati i iskreno podijeliti iskustvo kroz koje prolazi. To je zajednička borba. A upravo i zbog toga s terapijom kod karcinoma ne smije biti žurbe – već se raspitati, dobiti pravu informaciju, odabrati pravu terapiju u skladu s latinskom poslovicom Festina lente (žuri se polako).
Telegram.hr
