Svako četvrto izbjegličko dijete imalo je mogućnost da pohađa srednju školu. Hoseini poručuje da je prvo što se mora uraditi nakon obezbjeđivanja sigurnog utočišita za izbjeglice - omogućiti obrazovanje za njihovu djecu.
Kako kaže: „Iznad svega moramo znati, da je u našem rastuće povezanom svijetu investiranje u njihovu budućnost investicija i u našu, takođe“.
Slavni avganistanski pisac navodi da je kao milioni širom svijeta, dirnut spontanom akcijom solidarnosti prema izbjeglicama u Evropi. Pohvalio je i napore agencije UN za izbjeglice (UNHCR) da se u katastrofalnoj situaciji obezbijede esencijalne potrepištine za milione izbjeglih. On se, međutim, pita šta dalje, šta će se dešavati kada ove dramatične slike izblijede i nestanu sa naših TV ekrana?
„Ne smiju izblijedjeti i iz naše kolektivne savjesti“, naglašava Hoseini.
Upravo nakon toga počinje težak rad. Prosječno izbjeglice u egzilu žive 15 godina, bilo to u kampovima u Jordanu ili Ugandi, neformalnim skloništima u Libanonu ili Tajlandu ili negdje u SAD ili Evropi. U tako dugom vremenskom periodu težak izazov je upravo u obezbjeđivanju uslova da izbjeglice doprinose i budu produktivni članovi društava u kojima borave.
Najvažnije i najznačajnije od svega je obezbijediti da ti ljudi imaju pristup obrazovanju i stručnoj obuci, jer to je, kaže Hosseini, u najboljem interesu svih: i zemlje domaćina i izbjeglica i njihove domovine u koju bi se na kraju mogli vratiti.
„Previše često na izbjeglice se gleda kao na teret. A dobro je poznato da su i Albert Ajnštajn i Marlen Ditrih bili izbjeglice, kao i Madlejn Olbrajt i Džordž Soroš, da imenujem samo njih nekoliko. Ali tu je još milion drugih imena, manje slavnih ali ne manje hrabrih izbjeglica, koje su teško i mirno radili, anonimno u nerijetko veoma teškim i opasnim okolnostima“, napisao je Hoseini u tekstu za britanski dnevnik „The Guardian“.
Hoseini kaže da, kao pisac, više vjeruje u riječi nego u brojke, ali brojke koje pokazuje avganistansko-pakistanska priča nemoguće je ignorisati. Poznato je da se obrazovani Avganistanci tri puta više vraćaju u svoju zemlju nego što ostaju u države u koje su izbjegli i upravo je obrazovanje bilo faktor koji je mostivisao izbjeglice u Pakistanu da se vrate u svoju domovinu.
"Obrazovanje pomaže da se djeca izbjeglica zašite od nepismenosti, zloupotrebe i zlostavljanja, eksploatacije i prisilnog rada, prisilnih i preranih brakova, kao i regrutovanja u terorističke grupe", podsjetio je on.
Obrazovanje nudi izbjeglicama put iz siromaštva, daje im sposobnosti da izgrađuju sebe i njihove zemlje u stabilna, sigurna i društva prosperitetne budućnosti kada se vrate u svoje domove.
Hoseini se nada da će, kada se medijska svjetla sa izbjeglica i sadašnje krize u Evropi pomjere, javna podrška prema izbjeglima širom svijeta ostati snažna, i da ćemo se sjetiti da im treba više od urgente podške za preživljavanje.
„Iznad svega moramo znati da je u našem rastuće povezanom svijetu investiranje u njihovu budućnost investicija i u našu takođe“, zaključio je u autorskom tekstu za „The Guardian“ svjetski poznati autor bestselara Haled Hoseini.
(slobodnaevropa.org)
foto: AFP
