Već petnaest godina, iz Brisela, Berlina i Vašingtona, svakoj vladi u Beogradu isporučivani su, i još se isporučuju, razni zahtjevi, domaći zadaci za čišćenje Srbije od tragičnog nasljeđa nacionalsocijalističkog i terorističkog režima iz posljednje decenije prošlog vijeka. Jedan zahtjev, i to onaj ključni, da se demontiraju i razvlaste službe bezbjednosti, temelj i krov Miloševićevog poretka, potpuno je marginalizovan, a vladama u Beogradu, koje su se deklarisale kao proevropske, kontinuitet tih službi bio je i njihov stožerni oslonac.
Da je Zapad uporno tražio korenitu reformu i lustraciju u tim službama, i da je dobijena politička i svaka druga podrška za ostvarenje tog cilja, sva ostala uslovljavanja, od hapšenja optuženih pred Haškim tribunalom pa do dijaloga i dogovora sa kosovskim Albancima, bila bi suvišna. Oslobođena okova te mračne sile, Srbija bi, zbog sebe, čistila sebe od zločina i zločinaca, a otvaranjem tajnih dosijea službi bila bi razotkrivena i demaskirana i mreža njihovih oficira, megafona i doušnika u svim institucijama državne vlasti, u kulturi, u medijima, u Crkvi, u političkim strankama, u pravosuđu, u mafiji, bukvalno svuda.
Ne uslovljavati evropeizaciju Srbije razvlašćivanjem Miloševićevih službi bezbjednosti, a tražiti demontažu Miloševićevog nasljeđa, strategija je drvenog gvožđa. Kako da Miloševićevo nasljeđe demontiraju oni koji su i to nasljeđe i njegovi čuvari? Kako da se oni uslovljavaju članstvom Srbije u EU, kad je njima i njihovoj mašineriji, upravo, glavni strateški cilj da spriječe i miniraju svako kretanje Srbije ka Zapadu?
Odvezavši se od Srbije Miloševićevog nasljeđa i službi bezbjednosti, Crna Gora je, ubrzo, zakoračila u pregovore o članstvu u EU, otvorila je većinu pregovaračkih poglavlja, a ovog decembra dobiće pozivnicu i za pridruživanje NATO alijansi. Ulazak u taj savez podržalo je više od dvije trećine poslanika njenog parlamenta.
Crna Gora, sada, bije novu Mojkovačku bitku za Srbiju, pokazujući joj kako da se izbavi iz čeljusti svog Levijatana, koji je bio planirao i ubistvo crnogorskog premijera da bi presjekao tamošnju zapadnu magistralu i poslao zastrašujuću poruku onom u Srbiji koji bi se osmjelio da državu povede u istom smjeru.
U decembru, kad Crna Gora zakorači u NATO, Srbija će zakoračiti u pregovore sa EU o dva poglavlja, Kosovu i finansijama, ali je njen Levijatan pripravan i pripremljen za balvane i mine. Nad milionima ljudi u Srbiji uspješno je izvršena propagandna lobotomija, pa vjeruju da su za sve zločine i užase devedesetih, kao i za današnje nevolje većine građana, krivi Amerika, Njemačka i Vatikan, i da Srbija mora pod toplo i zaštitničko krilo pravoslavne Rusije. Optuženi i osuđeni u Hagu za ratne zločine su nacionalni junaci, padaju sudske presude čelnicima državnog terora u samoj Srbiji, mrak i ćutanje prekrivaju najavljene istrage o mnogim zataškanim zločinima službi bezbjednosti.
Supruga Slavka Ćuruvije, iznenada i na zaprepašćenje svih, svjedoči u odbranu optuženih za njegovo ubistvo. Ljudi službi iz devedesetih i njenih eskadrona smrti zauzimaju važne pozicije u institucijama državne vlasti i političkih stranaka, tajnim dosijeima i snimcima službe trguju, spletkare, ucjenjuju, okreću svakog protiv svakog, njihovi ratnici u Donbasu prijete atentatima, te agenture mute po Kosovu, Crnoj Gori, Republici Srpskoj, a na četiri televizije sa nacionalnom frekvencijom ubijaju se i moral i mozak onesviješćenog naroda u državi koja se, strateški smišljeno, pretvara u kaljugu.
Svaki svoj nastup u rimskom senatu Marko Porcije Katon završavao je istom rečenicom: "Ceterum censeo Carthaginem delendam esse" (Uostalom, smatram da Kartagina mora biti razorena)!
Nijesam ni Marko ni Katon, niti je Srbija Rim. Ja samo, dugih petnaest godina, upozoravam da su nerazvlašćene i svuda prisutne službe bezbjednosti iz devedesetih godina minulog vijeka srpska "Kartagina", najveći neprijatelj napretka Srbije i njenog pridruživanja demokratskim državama svijeta, i da ta "Kartagina" mora biti razorena. Sa tom nemani, sa tim Levijatanom i svim što mu je u utrobi, napori za evropskim reformama liče na rastjerivanje magle kapom, na hodočasnika koji se u Meku zaputio sa prasetom u naručju.
Autorski tekst Vuka Draškovića za Danas
Autor je književnik, vođa SPO i bivši ministar spoljnih poslova.
