Predstavljajući publici FIAT-a detalje iz kojih je sazdan ne samo njegov novi roman - koji su nedavno objavili Nova knjiga u Podgorici i Fraktura u Zagrebu - već sve što "izlazi iz njegovog pera". Tako su od autora čuli, kako je kazao moderator večeri Vladimir Đurišić, "koliko je njegovo pisanje nešto što se stalno mijenja i pomjera granice proze".
Spahić je kazao kako čitaoce najviše zainteresuje sam naslov, te da masalai označava nadrealnu pojavu koje se plaše stanovnici na Papui Novoj Gvineji. Tek na posljednjim stranicama romana, dodaje, može se naći taj duh i u čemu se on danas reflektuje.
Njegovo novo ostvarenje tijesno je vezano sa dva naslova: jednim iz prošle godine, i jednim koje će se uskoro naći pred literarnom publikom.
- Tačno znam datum - 26. februar 2011. godine, kada sam počeo da se bavim romanom "Calypso" na kome i dalje radim i za koji se nadam da će ga zagrebačka "Fraktura" izdati do kraja godine. Plus-minus koji mjesec, ali "što je mjesec u odnosu na vječnost"... Roman "Masalai" i zbirka kratkih priča "Puna glava radosti" koja je objavljena prošle godine, su poput satelita za taj obimni rukopis od skoro hiljadu strana - ispričao je on.
On smatra da pisac ne smije da razmišlja o čitaocu dok piše.
- To su onda niske pobude, pisac podilazi čitaocu, a time ga potcjenjuje - ističe Spahić te opisuje kako teče njegov proces.
- Apsolutno nemam predstavu što će se desiti na sljedećoj stranici onoga što pišem. Najčešće ne znam ni "što sam htio da kažem" time što pišem. A kada pišem, uvijek govorim o sebi... Za mene je najveće zadovoljstvo kada čitalac traži skriveni kontekst u onome što sam napisao.
Spahić dalje podsjeća na to da sebe uvijek smatra "boljim čitaocem nego piscem" i kako je "vrlo rano shvatio da je iskustvo čitanja superiorno u životnom iskustvu". Prisjetio se profesora iz srednje škole koji je, kako kaže, prepoznao njegov dar, i čije riječi i danas smatra bitnim: "Kada sjednete da pišete, najvažnija stvar je da nemate nešto novo da kažete".- Još od kada sam počeo da pišem, sa 17 godina, puštam jezik da ide ispred misli i taj instrument pisanja puštam da radi stihijski. Smisao nalazim u eksponiranju i prikazivanju jezika kao zanimljivog instrumenta. Jer, jezik je veoma brutalan, eksplicitan. I smatram da, kada pišete, veoma je važno ličiti na nešto, na nekog. Za mene nema većeg komplimenta nego reći da ono što pišem liči na poznato djelo nekog drugog.
Pisac od čijeg je višestruko nagrađivanog debitantskog romana "Hansenova djeca" prošla skoro decenija, sebe smatra tek jednim u nepresušnom moru književnosti svih jezika svijeta.
- I uvijek sam svjestan toga da su na jeziku kojim pišem nastala neka od remek-djela svjetske književnosti. Uostalom, planeta je sve manja da bi bilo koje nacionalne ili regionalne reference smatrali odgovarajućim, pa tako i jezik. Sve je - svjetsko. Kada govorimo o izdavaštvu u velikim centrima, poput Italije, Španije, Velike Britanije, SAD, Njemačke, velike kuće zacrtaju da će godišnje objaviti četiri do šest prevoda autora iz istočne Evrope. I tako vas guraju u istu grupu sa nekim genijalcima iz mnogo većih zemalja - navodi on i dodaje da se ni za tren ne može previdjeti činjenica "koliko smo mali u odnosu na cijelu izdavačku indistriju svijeta".
- Tačno je da su se krajem 90-tih godina ovdje pojavili novi glasovi crnogorske književnosti. I svi mi smo gradili, tačnije nastavljali tradiciju jugoslovenske književnosti - Borislava Pekića, Danila Kiša, Mirka Kovača, Filipa Davida, Davida Albaharija - koji su definisali ovaj prostor kao dostojan svjetske književnosti. A Crna Gora je mala ako se ne insistira na "protočnosti" zajedničkog prostora četiri jezika. Jer, kada odete vani, nacionalno "ispari". Doživljavaju vas kao "jugoslovenskog pisca", kao dio te teritorije i kulturnog konteksta - pojašnjava on zbog čega nerado definiše i nikada ne ističe nacionalno kao odrednicu književnosti u jednoj zemlji ili regionu.
I tek daleko od svog doma, kako kaže, ovaj pisac se susreće sa pravim priznanjem za svoj rad.
- Susreti sa ljudima koje sam imao povodom prevoda mojih djela, to njihovo čitanje biva kao postmortem, rekvijem - satisfakcija za te sate samoće i radne posvećenosti jeziku u kome vam niko ne može pomoći.
A ako već treba, nakon svega, sažeti Spahićev roman u rečenicu, autor to čini ovako:
- "Masalai" je lavirint od 45 poglavlja sa kvazirješenjem, a to je - da rješenje ne postoji.
K.J.
Foto: FIAT/Danilo Papić
