Piše: Miodrag VLAHOVIĆ
Stariji će se sjetiti da su čak i ozbiljni dokumenti, osim ambicije da spasu jedan iscrpljeni ideologizovani sistem, imali i epsko-lirske naslove tipa "Kritička analiza funkcionisanja političkog sistema socijalističkog samoupravljanja". Vodila se i rasprava, u kojoj su sva pretjerivanja, zaklinjanja i ostale političke vradžbine bile dozvoljene - osim prostog i, za to vrijeme, vrlo naivnog iskaza da sve to što tamo piše "nema veze i da sve to treba mijenjati". To je već bilo pomalo opasno za one koji su imali ambiciju da se bave politikom. (Moraćete mi ovdje vjerovati na riječ. Iako je moj zaštićeni svjedok iz te privatne nejavne rasprave još uvijek živ i zdrav - ne bih ga sada potezao.)
Legitimno je pitanje, poštovani citaoče, kakvu bi sada vezu mogli da uspostavimo između tog dalekog i, slažem se, manje bitnog pojedinačnog iskustva, i neveselih pokušaja u današnjoj Crnoj Gori da se organizuje javna rasprava povodom jednog zakona interesantnog imena koji zapravo predstavlja kritičku analizu funkcionisanja političkog uticaja jedne crkvene organizacije na svetovne i druge rabote u našoj zemlji.
Naravno, nije mi ni na kraj pameti da omalovažavam napor i, zašto ne reći, hrabrost onih koji su koncipirali nacrt Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Naprotiv. Iza toga, jasno je - po kricima i pomami koji dolaze iz redova klera i pastve one organizacije koja ne priznaje ni Crnu Goru, ni Crnogorce - da je tu pomjerena granica očekivanog i dozvoljenog, kada je o "svetim" i "kanonskim" i tobože nedodirljivim stvarima riječ. Tim ljudima, piscima ovog nacrta - iskreno i javno - svaka čast! Jeste da g. Radovića prati glas da moze da bači kletvu i prokune porod (otpadanje mesa s kostiju i sušenje vitalnih organa da ne pominjemo), ali je to ukalkulisan rizik kad covjek razmišlja o ovim stvarima, zar ne? A mislim da i kletve nijesu baš smrtonosno učinkovite ako postoji disperzija istih.
Ukratko: suština ovog zakonskog projekta je, po svemu sudeći, osuđena na banalizaciju i krajnje politizovana tumačenja. Započela je opšta mobilizacija, koja nas neodoljivo podsjeća na histeriju devedesetih godina prošlog stoljeća. Nema tu normalne rasprave i razgovora. Strah je veliki, kompleksi predugo traju a i veliki su interesi u pitanju. U Crnoj Gori su se, u posljednjih dvadesetak godina, ostvarile nekolike "nemoguće misije", pa su u strahu brade nakostriješene.
I sa druge je strane nevjerica. Predugo je trajala inercija države, čiji je najružniji simbol limeni objekat na Rumiji. Teorija zavjere, taj omiljeni sport Crnogoraca, ponovo je u modi: te nije slučajno da je Zakon baš sada lansiran; te sve je to unaprijed dogovoreno - g. Đukanović i g. Radović će (opet) podijeliti politički plijen; Zakon je trampa za NATO članstvo - jer, Crna Gora treba da uđe u Alijansu, pa će poglavar srpske crkve u Crnoj Gori rado izgubiti na tom frontu, ako mu se upriliči bar polovični uspjeh u nadmetanju oko Zakona ... Meni se ne čini da je tako, ali to je vjerovatno iz razloga što ni svi Crnogorci nijesu baš na isti kalup.
Da ne zaboravim: nedopustivo je da snaga države ne umije ili ne želi da spriječi divljanja i nasilje u pokušaju da se javna rasprava zaista i upriliči ... Bar u prva dva pokušaja.
Važno je, naravno, kako će se ova javna rasprava i ona poslije nje - skupštinska - završiti. Ali, ono što vaistinu jeste bitno: nema stabilne, održive, zdrave, demokratske i građanske, moderne Crne Gore ukoliko se gotovo stogodišnja nametnuta crkvena instalacija ne otkloni i pravoslavna crkva u Crnoj Gori ne vrati u regularno stanje - kako treba i kako je to bilo do nesrećne 1918.
Naša crkva mora da se zove kako dolikuje; sjedište joj mora biti u Crnoj Gori; njeno djelovanje i crkvena jurisdikcija moraju respektovati crnogorske granice; manastiri i crkve su naša, imovina države Crne Gore; plaćanje poreza se podrazumijeva, baš kao i konsultovanje sa svetovnim vlastima u vezi prvog sveštenika naše crkve. Nijesu to nova pravila, niti su ih "maniti" Crnogorci izmislili.
I na kraju, tj. na početku, jer se to u poznatom svemiru, ne samo pravoslavnom, podrazumijeva - naša crkva treba da priznaje, uvažava, štiti i brani Crnu Goru.
Eto tako.
(Autor je ateista i predsjednik Crnogorske demokratske unije)
