Psiholog Al -Ammar Kašić objašnjava da kada se pojavi strah da propuštamo bitne informacije ili događaje, onda kada nijesmo viđeni na javnim mjestima ili na internetu, možemo govoriti o sindromu FOMO (Fear of Missing Out).
- Već se i kod nas odomaćio izraz „ako nije na fejsu, nije se ni desilo“, kojim se samo upire prstom da događaj mora da se isprati i preko virtualne stvarnosti kako bi bio još stvarniji. Mehanizam koji stoji u osnovi FOMO sindroma, sličan je onom koji pokreće posesivnokompulzivni poremećaj. Sve kreće od misli koja se opsesivno ponavlja, a to je da nijesmo tamo gdje su svi, da ćemo propustiti informacije i da možemo biti izostavljeni, da će ljudi prestati da nas vole, a odatle se razvija strepnja, postajemo anksiozni i na kraju osjećamo strah. Odatle počinje kompulzivna, prisilna, radnja, najčešće u vidu provjeravanja fejsbuka, tvitera, mejla, instagrama, izlazaka do kafića ili do „grada“ kako bi se učinio vidljivim drugima i našao na mjestu događaja – kaže Kašić.
Psiholog objašnjava da poslije takvih preduzetih akcija slijedi rasterećenje koje je kratkog daha i brzo blijedi. Kašić ističe da kada se opet pojavi opsesivna misao da propuštamo ne- što, ciklus kreće ispočetka.
- Ukoliko se loše osjećamo zato što ne možemo da odbijemo ni jedan poziv svojih prijetelja za večernji izlazak i ako svaki trenutak slobodnog vremena provodimo provjeravajući situaciju na društvenim mrežama ili ako na kafenisanju sa društvom provedemo više vremena gledajući ekran telefona nego lica naših sagovornika, vrijeme je da se preispitamo. Većina nas bi rekla da je danas to „normalno“ ponašanje, međutim ako tako postupamo ne uviđamo da smo izgublili svoj integritet i da smo se razmazali kao malo putera po velikoj krišci hleba. Iako danas imamo akronim FOMO, taj sindrom nije nova pojava, ali ga je sada lakše primijetiti i pričati o njemu, zbog tako popularnih društvenih mreža i medija. Zbog naše prirode da živimo formirajući društva važno je biti informisan o onome što nas očekuje ili o velikom događaju koji se sprema, a to je značilo biti dio zajednice i sigurniji opstanak – kaže Kašić.
Upitan da li se može konstatovati da što osoba više prati centralna društvena dešavanja da su veće šanse da dođe do negativnih društvenih i emociolnalnih stanja (usamljenost i dosada), Kašić konstatuje da to ne mora biti slučaj.
- Mnogi od nas danas imaju takve poslove i stilove života koji zahtijevaju da budemo „na vezi“ bez prekida. Mnogi poslovi se ne završavaju kada izađemo sa radnog mjesta već klijenti očekuju da budemo na raspolaganju i kod kuće. Sama sumnja da smo donijeli pogrešnu odluku kako da provodimo vrijeme izaziva nesigurnost i zavist prema drugim ljudima koji su, kako nam se to čini, donijeli „prave odluke“. To može da uslovi početak neodlučnosti i strepnje po pitanju kvaliteta našeg života. Najčešće se javlja kod onih koji nijesu upotpunosti zadovoljili potrebu i želju da budu voljeni i po- štovani – rekao je Kašić. Povezivanje Prema njegovim riječima, društvene mreže možemo da gledamo iz različitih uglova. Psiholog priča da stoji da one mogu da pomognu razvoju FOMO sindroma, ali ne treba ih okriviti za njihovo postojanje.
Psiholog konstatuje da osoba koja doživljava FOMO živi u uvjerenju da prekid komunikacije sa onim ljudima kojima su fizički prisutni da bi se provjerile društvene mreže zapravo nije prekid već povezivanje.
- Pojedinac tako živi u uvjerenju da je negdje drugo bolje u ovom trenutku i zbog toga je u stalnoj potrazi za boljim načinom komunikacije i informisanja, ne uviđajući da bolje u ovom slučaju znači samo drugačije. Kako društvene mreže ne mogu da zamijene kontakt ,,žive“ osobe sa drugom osobom, pojedinac se osjeća još usamljenije što dovodi do još većeg straha od propuštanja svega aktuelnog. Istraživanja pokazuju da uglavnom mladi ljudi doživljavaju FOMO simptome što može biti povezano sa razvojnim fazama koje čekaju svakoga. Mi učimo od drugih i često svoje odluke donosimo uzimajući u obzir odluke koje su donijeli drugi ljudi. Na taj način razvijamo se i postepeno stičemo svoj identitet i integritet koji je uvijek proizvod našeg društva – kaže sagovornik. Kašić dalje priča da kao i sa ostalim strahovima i FOMO možemo svesti na strah od nepoznatog - objašnjava da je važno da se upoznamo sa samim sobom i da kada primijetimo da doživljavamo strah da ćemo nešto propustiti, da toga budemo svjesni.
Sve kreće od misli koja se opsesivno ponavlja, a to je da nijesmo tamo gdje su svi, da ćemo propustiti informacije i da možemo biti izostavljeni, da će ljudi prestati da nas vole, a odatle se razvija strepnja, postajemo anksiozni i na kraju osjećamo strah. Odatle počinje provjeravanje fejsbuka, tvitera, mejla, instagrama, izlazaka do kafića ili do „grada“ kako bi se učinio vidljivim drugima i našao na mjestu događaja.
- Kao ljudska bića, živimo na ovoj planeti ograničen broj godina, mjeseci, dana, sati, minuta i sekundi, a to često previđamo u žurbi. Poslovi, događaji i zabave su neograničeni, ali mi nijesmo. Zbog takve prirode stvari, uvijek će biti nešto što ćemo propustiti, i trebamo da odlučimo da to prihvatimo. Ako svoje vrijeme dodatno provedemo brinući oko toga šta sve propuštamo, onda propuštamo sve. Psiholozi danas preporučuju tehniku meditacije sabranosti pažnje koja nas usmjerava na ono što se sada i ovdje dešava, na svjesnost sadašnjeg trenutka - jedinog u kojem se bilo šta dešava. Rješenje za FOMO se može naći onda kada otkrijemo vrijednost sopstvenog vremena, kada naučimo da cijenimo svoje vrijeme i kada se prisjetimo da nećemo živjeti zauvijek. Svaka žurka se završi prije ili kasnije, ali dok traje treba da budemo na njoj i da uživamo – poručio je Kašić.
Sociolog Predrag Živković objašnjava da svaki pojedinac, grupa i društvo u cjelini imaju različite vrste vjerovanja, stavova i potreba. Prema njegovim riječima, bogatstvo čovjekovog svijeta ne ogleda se samo u materijalnim ostvarenjima već i u duhovnim podvizima.
- Iako ne dijelimo isti nivo tehnološkog razvoja sa modernim razvijenim društvima, ipak možemo reći da dijelimo istu sudbinu značenja i budućnosti naše egzistencije. Pitanje je, da li akumulirano znanje i informacije, za kojima neprestano žudimo, poboljšavaju naš mentalni sklop ili je ipak to, samo „udobna naracija o sebi“ – kaže Živković.
Pobjeda
