POBJEDA: U oktobru otvorićete veliki sportski događaj - svjetsko prvenstvo u kik boksu koje će biti održano u Srbiji. Da li je ovo za Vas jedan od uobičajenih angažmana, ili je uzbuđenje tim veće jer imate posebne relacije prema ovom sportu?
ĐURIČIĆ: Iskreno, ja sam sportski zaljubljenik. Nijesam baš siguran da me toliko fascinira kik boks, ali ti ljudi da. Znate li vi koliko samo šampiona ima Crna Gora u kik boksu…? Jedan mali klub iz Podgorice ima 50 članova, a dvadeset šampiona svijeta, Evrope, Balkana. Taj sport je u Crnoj Gori po mjeri, jer je baš viteški, odlično se nadovezuje na priče naših predaka. Često sam otvarao razna sportska takmičenja, nekako sam se izvještio za takve priredbe. Kada mene angažuju organizatori, više im ne treba režiser, izvođač, organizator, nema šta da brinu, to meni nekako sve ide od ruke, lako i jednostavno. Nedavno sam otvorio festival ,,Uličnih svirača“ u Novom Sadu. Ispostavilo se da sam taličan za festivale. I Egzit i Ulični svirači su nastali od mojih koncerata u Novom Sadu 2000. godine. Ove godine sam napravio koncert na kamionu dugom 14 metara i sa 30 bubnjara prošao ulicama Novog Sada. Sa kamiona sam vidio oko 30.000 ljudi ozarenog lica. Niko od mene nije bio sretniji.
POBJEDA: Otvaranje svjetskog prvenstva u kik boksu pratiće TV stanice iz 78 zemalja svijeta. Kako će izgledati Vaš nastup?
ĐURIČIĆ: Nastup tek sada razrađujem, jer imam mjesec dana da sve polako pripremim. Znam samo da ću u bubnjarskom orkestru imati mojih deset bubnjara, četvoricu ili petoricu japanskih taiko bubnjara, darabuke, table, maršing drum, đembe, konge…. Uglavnom razne svjetski poznate udaračke instrumente, jer je ipak, svjetsko prvenstvo. Sviraćemo zvanično otvatanje kao i sam defile sportista učesnika. U ovom trenutku ne znam baš sve, ali čim sam počeo da se budim ujutu oko 4 - 5 h sa slikama defilea i sportista znači da me je obuzelo, tako da se nadam da ću do 26. sve u glavi da iskristališem.
POBJEDA: Kazali ste da pozive za nastupe dobijate sa svih strana, što nije slučaj kada su angažmani u Crnoj Gori u pitanju, makar ne onoliko koliko biste željeli. Iako imate dobru volju za organizovanje brojnih manifestacije kod nas, ne nailazite na povratnu reakciju, zbog čega je tako?
ĐURIČIĆ: I kralj Nikola se borio sa istim problemom, ne upoređujem se već samo kažem. Ne mogu tačno da znam zašto je to tako, ali poslovica nastala u Crnoj Gori kaže: ,,najteže je u svom selu“. Ta tema je vječna, ima nas mnogo koji valjamo cijelom svijetu, jedino nama ne valjamo. Ne može se živjeti od ,,namještenika“ koji se plaše da slučajno ne donesete nešto bolje od onoga što je on smislio, od onog učmalog svijeta koji cio život jede hleba na tuđe zube. Meni je odavno preko glave onih ljudi koji kliču Crnoj Gori, a od nje žive. Nama koji je istinski volimo, stvaramo i radimo, oni jednostavno brane da živimo za nju. Ja je u srcu nosim i ona je sa mnom gdje god da sam i ne moram da pominjem da je volim, da joj kličem. Često se pitam što bih ja to bilo kome dokazivao. Ljubav se nosi u srcu, nije ona da se galami u javnosti kolika je i kakva. Voliš je i ćutis, ljubav je vrlo intimno osjećanje. Svaki krš, rijeka, more, jezero, proplanak, sve je to divno, to čovjeka ispunjava do te mjere da mu to ovi što imaju mozga, potrebu da zvone koliko je vole, ćud, narav, ne mogu ničim promijeniti i poremetiti. Morača teče vjekovima, ljudi po potrebi negdje naprave most, on je svjedok vremena. Voda teče li teče, protiče, ona tako dubi svoje korito i tako pravi jedan od najljepših kanjona u Evropi. Svi mi smo samo te kapi vode koje svojim životima ugrađujemo u sebe, u ono što ostavljamo onima koji tek treba da dođu. Moram da istaknem da su se iz Nacionalnih parkova Crne Gore jedini sjetili da me pozovu da održim koncerte. Imali smo nastupe na Crnom jezeru, Durmitoru na Ivanovim Koritima, i Lovćenu. Koncerte je kiša dobro propratila pa smo i pored toga na Crnom jezeru imali oko 3.000 ljudi, a na Lovćenu je baš bilo neviđeno nevrijeme, tako da smo svirali za Lovćenske gromove i kišu. Moram da se zahvalim i prijestonici Cetinje na dodatnom obezbjeđenju kako bi me sačuvali od naroda, kao i na insistiranju da je moj koncert ,,koncert visokog rizika“ pa sam dobio obezbjeđenje mnogo veće nego da su na Cetinje gostovali Angela Merkel i Barak Obama, zajedno.
POBJEDA: Možemo li da kažemo da ste na priču o ,,Cuckoj jeki“ stavlili tačku, ili ipak priželjkujete nastavak naredne godine?
ĐURIČIĆ: ,,Cucka jeka“ je fenomen sam po sebi. U vremenu u kojem živimo stasala je jedna generacija koja je obukla ,,Armani“ odijela, a veš nije mijenjala, on je ostao šupalj i prljav. Oni se vjerovatno stide svog porijekla, jer su tobože svi odrasli u ,,Londonu“. Važno je biti ,,selibriti“. Mi u Crnoj Gori nemamo Londone, mi smo svi porijeklom sa sela i svi mi imamo svoj ,,Kobilji do“! Uspijeh i prihvaćenost ,,Cucke jeke“ je jasna slika svih onih iskrenih i poštenih ljudi koji nijesu zaboravili ko su, šta su i odakle su. Oni su pružili otpor onima koji iz čiste malograđanštine i zarad nečeg uzvišenog, pomalo lažnog, pokušavaju da naše staro potru. Ponos i dostojanstvo su odlika našeg naroda. Mentalitet, kulturu i istoriju smo stvarali na sasvim drugačiji način nego što to danas izgleda, jasno čuvajući obraz, čojstvo i junaštvo i sve to prenoseći na one koji dolaze. O tome jasno govori naša istorija. Crnogorac je uvijek sve što je imao nosio na sebi i u sebi jer je uglavnom čuvao svoj duh i slobodu. U prilog navedenom ide duhovnost i umnost našeg čovjeka kao i narodna nošnja koja je među najljepšim i najbogatijim u svijetu. Kroz šta smo sve prolazili, a sve to smo sačuvali. To sve govori o nama! Dakle, ,,Cucka jeka“ je mnoge na neki način rasteretila opterećenja i naleta novog vremena, onog što su nam nametnuli ovi sa Armani odijelima. Moram da istaknem da jedini koji se zabrinuo i želio da pomogne kako bi ,,Cucka jeka“ opstala i nastavila svoj život je ministar kulture Pavle Goranović. Nažalost, velika je praznina kao i sabotiranje između njega i realizacije. Zašto su svi hvalili ,,Cucku jeku“, a ćutali, o čemu se tu radi? Ko su ti ljudi koji ćute, zašto neko nije rekao ,,dobro Đuričiću u čemu je probem“..?! Zašto ne bi oni koji se iza svega kriju, koji se oglašavaju nekim proglasima izašli na TV i da zajedno gra- đanima objasnimo zašto više nema ,,Cucke jeke“. Spreman sam na takav TV duel. Da njih deset sjede sa druge strane, samo da voditelj bude fer i da nam dozvoli da kažemo sve što ko misli. Zašto…? Mislim da je to ,,Cucka jeka“ zaslužila. Da budem iskren, meni je draže de je više nema i da ostane kao dio jednog vremena o čemu će narod da priča, nego da se mučim da sa tim sredstvima sve organizujem kako bih sačuvao sopstveni obraz…!!!
POBJEDA: Da li je tačno da ste dobili poziv iz Hrvatske da organizujete događaj poput ,,Cucke jeke“ kod njih?
ĐURIČIĆ: Da, u Novi Sad su došli ljudi iz Istre da bi me na djelu vidjeli, procijenili i predstavili mi ideju kako žele da naprave festival, događaj, pa da sljedećeg avgusta napravimo nešto sasvim novo u Istri. Lijepo je to znati, posebno zato što ja Istru još uvijek osjećam na naki način kao svoju. Ne volim ja da pričam i dajem izjave za nešto što tek treba da se pokaže da li valja ili ne. Mi smo u familji naučili da se ne hvalimo unaprijed, sve što uradimo dobro za to će se sigurno čuti, a ako to ne valja onda je bolje da o tome niko riječ i ne prozbori.
POBJEDA: U nekoliko navrata najavili ste da se povlačite sa muzičke scene, jer je došlo vrijeme u kojem se ne snalazite baš najbolje. Šta Vas pokreće da i dalje živite muziku i svirate?
ĐURIČIĆ: Pa iskreno nije to bježanje od muzike, ja i ona smo podijelili život, to bi bilo kao da bježim od života. Kakav je da je, moj je ali ne mogu da sarađujem sa ljudima sa kojima se ne razumijem. Ne može se sa mnom ,,muljati“ ni kada sam u Finskoj, Mozambiku ili nekoj drugoj zemlji, za mene su koncert i publika bilo gdje u svijetu, svetinja i sve mora da se odvija u tom cilju. Oni zbog kojih mi se ,,ide iz muzike“ koji se predstavljaju da im je stalo do naroda, publike, koncerata ili bilo kog događaja, oni vide nešto sasvim drugo. Ja to ne razumijem, a pošto ne gledamo stvari istim očima onda sam došao do zaključka da i ne govorimo istim jezikom. Daleko mi kuća od njih. Ne odgovaram nikome ko ne poštuje istinu i iskrenost, uglavnom ne govorim javno što mislim jer se često pitam koga to još interesuje, samo govorim ono što vidim. Jednostavno govorim očima a to možda mnogima ne odgovara.
POBJEDA: U kojoj mjeri je Vaš otac kojeg često spominjete uticao na Vaše poglede na život, muziku…?
ĐURIČIĆ: Citiram ga iz poštovanja prema njegovim godinama. Dovoljan je razlog taj što je na domak 100 godina, a nas djecu nije opteretio ničim u životu. Živi sam i još uvijek nas oko sebe okuplja i zabavlja, zahvaljući mudrosti koju je za sve te godine stekao. Nije on čitao knjige pa sticao znanje, on je svoje znanje saznao…!!! Naš otac nikada nam nije saopštio lošu vijest, a da nije dobro razmislio kako i na koji način da nam je prenese, da nas ne bi povrijedio, poremetio. Ako je vijest loša on je uvijek znao da je predstavi kroz neku priču koja je duhovita, bezazlena, da nas nasmije.
Pobjeda