Prvi susret sa ženom po kojoj je dobila ime trajao je, kako se sjeća ova hrabra Ličanka, puna četiri dana. Prebirajući danas po tim vremenima, ona priča kako je došla kod tetke iz nekog bijesa, inata, posle glasina koje je čula u Zaprešiću u Hrvatskoj (gdje je u to vrijeme živjela) kako je tetka sklonjena jer je izdala maršala. Tada su u Hrvatskoj, prisjeća se Čolak Kirali, Brozovu udovicu krivili i za to što je Tito ostario, a pogotovo što je morao umrijeti. Dok je cijela zemlja bila u suzama, u sredini gdje je ona živjela, Tita su najviše sažaljevali jer je živio pored, kako su je zvali, “srpske rospije”. Ona je htjela i to da kaže maršalovoj udovici.
Iz svog drugovanja sa tetkom Jovankom Broz, za sve vrijeme dok je bila “sklonjena i zaboravljena od svijeta”, Čolak Kirali izdvaja dva dijaloga. Ni danas ne može da ih sa sigurnošću protumači, ali smatra da su bitni za sjećanje na nju.
Veli, prvi je vođen 2006. godine u Jovankinoj kući koju je čuvalo “jako” obezbjeđenje, a povod je bila jedna u nizu provala u njen dom, kada su joj nestali neki lični papiri i stvari.
- Pitala sam je: “Tetka da li ti nešto pišeš, da li nešto želiš da ostaviš na papiru iza svoje smrti?” - sjeća se danas Jovanka Čolak Kirali.
Prema njenim riječima, ona se na to samo gromko nasmijala i rekla joj:
- Pa ti to znaš. Svi imate po jedan dio mojih memoara!
DRUGI, ne manje misteriozan razgovor, vođen je telefonom neposredno pred njenu smrt, a povod je bio posljednja provala u Jovankin dom, kada su obijači, uprkos obezbjeđenju, uspjeli da uđu kroz podrum i obiju čak sedam vrata. Jovanka je nazvala tetku da čuje kako je, a ova joj se tada požalila da se ne osjeća dobro. Rezignirana Ličanka tom prilikom je rekla:
- Ako se meni nešto desi, postoji testament i u testamentu svako ima svoj zadatak!
Jovanka Čolak je potom, nekoliko dana, oktobra 2013, bila uz postelju svoje tetke, ali Jovanka pred smrt nije više pominjala testament. Umrla je 20. oktobra 2013.
Dio svojih “memoara” i dio svog “testamenta” Jovanka Čolak iznosi za “Novosti”:
- Jovanku sam novembra 1980. našla tužnu, ali u dobrom zdravlju. Bila je u nekoj vrsti izolacije, ali za to nije krivila Tita. Odmah mi je ispričala da je između njih dvoje sve dobro i da joj je Broz, i pošto je “odvedena”, slao papiriće sa pozdravima, čak i hranu koju je najviše voljela - govori Jovanka Čolak. - Nekadašnja prva dama SFRJ prilikom našeg prvog susreta bila je u situaciji kao Jozef K. iz Kafkinog romana, ali bila je i uvjerena da je sve to privremeno i da će drugovi ubrzo uvidjeti grešku.
Čolak Kirali svjedoči i da joj je prilikom tog prvog razgovora Jovanka govorila kako nikakve generale nije smjenjivala ni postavljala, kako se to tada pričalo. Do posljednjeg dana života tvrdila je da je Tita voljela svim srcem, a za svoj egzodus krivila je ljubomorne i zle ljude koji su se našli u najužem maršalovom okruženju. Objašnjavala je kako je ona u stvari žrtva famoznog “nacionalnog ključa”.
- Mene su uvijek kada bi se povela diskusija o nacionalnom ključu ubrajali u srpski kadar, a Tita nikad nisu ubrajali u hrvatske kadrove - pričala je Jovanka Broz svojoj imenjakinji, što je ova prepričala u svojoj knjizi “Moja tetka Jovanka Broz”. - Osamdesetih godina, pred Titovu smrt, srpski kadrovi u vrhu partije i države osjećali su da su zakinuti za jedno mjesto. Kao da sam ja u Titov život izabrana na partijskom kongresu. Smetala sam dijelu srpskog rukovodstva i zato sam sklonjena.
Ova žena dalje priča kako je pored “ličkih tema” sa tetkom uvijek pretresala i visoku politiku. Titova udovica je tvrdila da se SFRJ nije sama raspala i argumentima je zastupala tezu da je država bila trn u oku, naročito na Zapadu. Govorila je da je u Titovoj SFRJ bilo više slobode i demokratije nego u svim zapadnim zemljama zajedno, jer Zapad je svoje narode “držao u stalnom strahu od društvene imovine i socijalne pravde”.
- Ona je bila komunista, ali nije bila ateista - sjeća se Jovankina sestričina. - Boga je zvala inženjer i imala je jak osjećaj da će taj njen inženjer ugoditi neku njenu pravdu i istinu pošto su drugovi bili nijemi i gluvi.
Sjećajući se 33 godine drugovanja sa Brozovom, Čolak Kirali podsjeća kako su se za sve to vrijeme na vlasti mijenjali mnogi. Oni se sa svojim prethodnicima baš ni u čemu nisu slagali. Samo jedna stvar im je bila zajednička - ravnodušnost prema sudbini Titove udovice, a sva briga o njoj svodila se na jedno pitanje: da li drugarica Broz piše memoare ili ih je već napisala. Ako ih je napisala, gdje ih krije?
- Kada je devedesetih na čelo Srbije došao Milošević, obećao je Jovanki da će i ona biti ubuduće drugačije tretirana - nastavlja Čolak Kirali. - I zaista, Ognjen Grković i Ranko Bugarčević iz Memorijalnog centra “JB Tito” koji su dotle “upravljali” Jovankinom sudbinom, nisu više dolazili na njena vrata da joj prijete i “uče” je šta smije, a šta ne. Međutim, za vrijeme Miloševića ni drugi iz vlasti je nisu posjećivali ali ni lopovi nisu ulazili u njen dom. Kada je Milošević pao, i pred slom njegovog režima, tetka Jovanka je nakratko bila na strani “dolazeće demokratije”. Mislila je da i za nju dolaze bolji dani. Ubrzo se razočarala.
Prvi izlazak iz Kuće
Ravno 15 godina Jovanka Broz nije smjela da napusti svoju vilu, i da se prošeta po ulici. Dozvolu za izlazak dobila je tek 1993, a razlog je bio posjeta Ečkoj, gdje je živjela njena sestričina Jovanka Čolak Kirali.
Ova žena danas priča:
- Čekala je mjesec dana saglasnost i potpuno neočekivano, dobila ju je. Ja sam u Ečkoj u svom domu okupila familiju, naše Ličane, i to je bilo spektakularno. Jovanka je došla u službenom vozili, a stotine ljudi tiskalo se da je vidi. Sjećam se i ličkog menija.
Nažalost, odmah po povratku u Beograd, Jovankin službeni automobil se pokvario, odvezen je u servis i ona ga više nikad nije koristila.
Tekst i foto: novosti.rs
