Suština svega toga je borba da se interesi Crne Gore ne utvrđuju u institucijama njene države, nego u Srbiji, Rusiji i u lavrama Ruske i Srpske crkve. Čovjek bi pomislio da je neki vremeplov vratio ove likove u srednji vijek ili da Risto nije čuo za Dantona i Robespjera. Ali, ne - to je prastara matrica crkve i njen prastari atavistički nagon ka vlasti i prastari nikejski blud, kada je u Nikeji zalegla sa carem mnogoboš cem u postelju vlasti. Kasnije je taj blud nazvan ,,Simfonijom“. Uz zvuke te simfonije pobijeni su gotovo svi monasi monofizitskih i drugih hrišćanskih sekti i popaljeni im manastiri i knjige.
Od tada je crkva po inerciji lijegala sa svim vlastima, uključujući i turske, a najposlije i one fašističke. Sve do komunizma, čiji su nearistokratski lideri preferirali mlađe i putenije metrese od crkve. Nema Bog veze sa ovim stvarima. Osvald Špengler kaže za vezu crkve i Boga sljedeće (parafraziram po sjećanju): ,,U to doba, između mnogih zahtjevnih bliskoistočnih sinkretistič- kih bogova, pojavio se Njegov divan lik, koji je nudio sve a tražio samo ljubav i praštanje. Za 2000 godina hrišćanstva, crkva je njegov divni nauk pretvorila u svoj nauk o njemu“. Zbog čega onda ta crkva, neopterećena Božjom objavom i ljudskim obzirima, ne zalegne i sa vlašću ove države, Crne Gore?
Bolja je, a časti mi i zgodnija, od mnogih prethodnih vlasti sa kojima je to crkva činila. U prvi mah bi čovjek pomislio da je to zato što su na vlasti bivši komunisti, ali nije. SPC jednostavno ne priznaje ovu državu niti crnogorski narod. Državu zove fildžan državom a Crnogorce đilasovskokominternovskom kopiladi. Ne znam zašto se onda poziva na fildžan Ustav ove fildžan države i poziva nas Crnogorce u svoje okrilje, da bi i nas kopiljane dobri pastir Riki šikao. Neka Riki, hvala ti. Iako smo junačniji i časniji i istoričeski utemeljeniji od ovih što ih šikaš, nama je milije biti kopiljan začet u žaru antifašističke borbe i revolucije, nego klerofašistički kurvin sin, začet u bludu crkve, nacista i kolaboracionista.
Ova ekskluzivistička šizma „nebeskog naroda“ u SPC počela je sa Sv. Nikolajem Velimirovićem, odlikovanim od firera, koji je, izgleda, prvi SPC teolog koji je ozbiljno pročitao Damaskina, koji je učio da nije ljudima dato da spoznaju Boga, već ga u neznanju definišu negacijama. Tada je Nikolaj shvatio da je Bogomladenac u stvari dijete ljudima nepoznatog oca, tj. Bogokopiljan, pa je vašu crkvu umjesto Hristovom nazvao svetosavskom, a Srbe „decom Svetoga Save“. Ali avaj, Sveti Sava je bio kaluđer, nije smio imati poroda, pa su i njegova ,,deca“, da prostite, kopiljani. Mi Crnogorci smo ostali đeca Bogokopiljana i njegova oca tako da odbijamo da nas ti Risto šikaš. Imamo mi svoju Svetu crkvu čiji su sve- štenici poput templara i jovanovaca, nosili oružje i branili čest i ime i vjeru i slobodu. Mi smo ti, Riki, druga galaksija. Kopiljani su đeca ljubavi i strasti, pa makar ta ljubav bila i grešna, a On sve prašta. Kurvini sinovi su slučajni neželjeni produkti bluda. Nego, vratimo se pomenutom zakonu o slobodi vjeroispovijesti. Moramo podržati Vladu i Skupštinu da istraju na usvajanju ovoga zakona, i to u predloženom obliku, jer on onemogućava ne samo Rista, nego i Cerića i Zukorlića - i bilo koga drugoga sjutra - u kleronacionalističkim integrističkim poduhvatima. Pravni kontraargumenti kompletne ove „svetosavske lige“ prosto su trivijalni i sva im je snaga u politikantskim mitingaškim pritiscima, dakle - u topuzu. To, prosto, treba ignorisati. Zato ću se držati religioznih tema. I evo jedne religiozne pjesme, za jednog kopiljana.
Teologičeskija je ova pjesma Vita Nikolića nego božićna prenemaganja mnogih popova u pozlaćenim odeždama od svile kada slave roždestvo.
Pobjeda
